Ovo je priča o dvije osobe koje su nekad živjele u Jastrebarskom, ali ih je životni put odveo u Kanadu, gdje su zasnovali obitelj i gdje u današnje vrijeme žive. Oni su sestra i brat iz nekadašnje jaskanske obitelji Rudar.
Priča je još više zanimljiva jer Barbara i Josip često kroz ljeto dolaze na odmor u voljenu Jasku. Bez poteškoća si mogu priuštiti odmor na bilo kojem kraju svijeta, ali njih ne privlači ništa drugo nego voljeno mjesto njihove mladosti, koje od 1995. nosi titulu grada – naravno, to je Jastrebarsko. U godini 2022. Barbara je provela čak tri mjeseca u Zagrebu i u Jastrebarskom, a i to joj je bilo premalo vremena da posjeti sve poznanike i prijatelje. Josip je u Jastrebarskom odsjeo nešto kraće i opet mu nije bilo dovoljno vremena da se vidi sa svima onima s kojima se želio susresti.
Tko su Barbara i Josip?
Barbara je jaskansku školu polazila s generacijom rođenom 1952. godištem, a već 1970. odlazi živjeti u Kanadu. Josip (rođ. 1954.) se na put u tu zemlju pak odlučio 1976. godine. Njihova je nekadašnja obiteljska kuća bila iza Franjevačkog samostana, na polju, gdje je kasnije izgrađena paralelna cesta koja vas iz rotora vodi u centar Jastrebarskog. Barbara i Josip su bili iz siromašne obitelji i živjeli su skromno, ali veselo i ponosno. Vrijedi spomenuti da su Rudari porijeklom iz Svete Jane. U kolovozu 2022. susreo sam se s njima u našem gradu i tom smo prilikom vraćali dane, mjesece i godine unatrag. Prisjećali smo se nekih životnih situacija iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a najteže mi je bilo slušati istinu koju su zapamtili iz kraja pedesetih godina. Živjeli su u obiteljskoj kući i naravno imali svoje ljubimce koji su bile posebna radost za djecu. Krajem pedesetih godina su im tako poreznici iz općine odveli kravicu koja ih je prehranjivala.
Barbara i Josip su tada bili djeca i naravno počeli su plakati. Njihov otac Josip je tada „drugovima“ rekao da je prilikom ratnih situacija od 1941. do 1945. spasio Milku Kufrin. Morao je sebi i svojoj djeci na takav žalostan način pomoći, a određeni „drugovi“ su to provjerili i obitelji Rudar je ostala omiljena kravica. Rano su ostali i bez oca Josipa (1903. – 1965.) koji je stradao u prometnoj nesreći i sahranjen je na groblju u Jastrebarskom. Unatoč tim teškim životnim trenucima i situacijama, Barbara i Josip su ostavili traga u našem mjestu Jastrebarsko. Među školskim su kolegama bili cijenjeni te se i u današnje vrijeme rado susreću s njima. Josip je nešto duže ostao živjeti u Jastrebarskom pa je ostavio traga i na sportskom polju. Bio je aktivan među omladincima, odličan stolnotenisač, karatist te član KUD-a Jastrebarsko.
Uspješno je nastupao za streljačku ekipu omladine 1970. godine. Iste je godine održano i Prvo prvenstvo omladinskog kluba „Vlado Vlaisavljević“ u stolnom tenisu. Tadašnji predsjednik omladinskog kluba Josip Medur predao je svim učesnicima (njih 15) diplome. Redoslijed je bio sljedeći: Dražen Svečnjak (11 bodova i 24 osvojena seta), Josip Rudar kojeg su od milja svi zvali Ćići (11 bodova i 23 osvojena seta), Elvir Fetah, Miljenko Svečnjak, Ivica Radeljević, Ivica Špoljarić, Boris Srnec, Dragutin Solenički, Šime Matošević, Mladen Maljevac, Željko Grgas, Zvonko Balkić, Ekrem Fejzić, Ivica Lafter i Rade Rafajlović.
U narednoj 1971. godini ekipa Jastrebarskog je postala stolnoteniski općinski prvak, a Josip Rudar postaje pojedinačni prvak. Na tom Prvom pojedinačnom općinskom omladinskom natjecanju sudjelovalo je 35 igrača, a igralo se u zimskim mjesecima na početku godine. Drugo je mjesto osvojio Tomislav Grubelić iz Zdenčine, treće Boris Srnec (Jastrebarsko), četvrto Ivan Borković i peto Nikola Špoljar (oba iz Domagovića). U godini 1972. Josip Rudar i Duško Dejanović nastupaju na Radničkim sportskim igrama i osvajaju prvo mjesto u stolnom tenisu za ekipu „Progresa“. U istoj godini je odigravano tijekom zime ekipno i pojedinačno prvenstvo općine u stolnom tenisu. Ove je godine ekipno prvo mjesto osvojila ekipa Zdenčine ispred Jaske. Treći je bio “Metalium“, a četvrti Cvetković. Pojedinačno je ponovno pobijedio Josip Rudar, ispred Tomislava Grubelića iz Zdenčine i Ivice Radeljevića iz Jaske. Ćići je osim na sportskom polju imao talenta i za ples te je kao član folklorne sekcije iz Jastrebarskog nastupao na nekoliko organiziranih večeri posvećeni pjesmi i plesu. Godine 1976. Josip odlazi u Kanadu, gdje nastavlja život. Barbara i Josip su u Kanadu doveli i majku Baricu (1925. – 1994.) koja je sahranjena u Kanadi.
Odmor koriste u Jastrebarskom
Koliko Barbara i Josip vole svoj kraj, grad Jastrebarsko, ljude, brojne poznanike i prijatelje dokaz je njihov boravak u Jastrebarskom kroz ljetne mjesece ranijih godina i naročito prošle 2022. g. Barbara je puna tri mjeseca boravila u Hrvatskoj. Smjestila se kod školske kolegice Jaskanke Dubravke koja u sadašnje vrijeme živi u Zagrebu. Dolaskom u Jastrebarsko boravila je kod kumova, obitelji Lacković, odakle je sa zadovoljstvom odlazila na susret s nekadašnjim školskim kolegama i poznanicima.
Te prošle 2022. godine i ja sam se po prvi puta susreo s Barbarom. Znali smo se samo preko društvenih mreža i nekoliko telefonskih razgovora iz Kanade. Nakon što smo se upoznali krenuli smo na priču o nekadašnjem životu u Jastrebarskom, sjećanju na neka događanja i sve ono što smo upamtili. Uz to, na tim nekim okupljanjima susreo sam se i sa Barbarinim školskim kolegama ili poznanicima. Brojne priče vratile su nas četrdeset i više godina unazad. Lijepa vremena su to kojih smo se svi rado prisjetili, a ona teža smo pokušali što prije zaboraviti. Kroz ljetne mjesece ubrzo se u našem gradu pojavio (željno ga se očekivalo) i Josip sa svojom suprugom Rozi. Nakon što se Josip sa suprugom smjestio u Hotelu Princess, započela su nova okupljanja, druženja i viđanja. Teško je u ovom kratkom vremenu sve to opisati jer je bilo i emotivnih susreta s dragim ljudima i sportskim prijateljima.
Nekoliko fotografija koje prilikom ovih susreta prilažem govore više od mnogo riječi koje bi se mogle u ovom trenutku napisati. Barbara i Josip su svojim dolaskom obogatili naš grad i njihove poznanike, a sve nas razveselili. Nadamo se i da smo mi njima pružili zadovoljstvo te da će i dalje rado dolaziti u naš grad Jastrebarsko. Barbara i Josip su zaslužili da ih se uvijek rado sjećamo i da ih pamtimo kroz sva njihova djela iz mladosti, nastavku života u Kanadi i njihovim potomcima koji također moraju biti ponosni na njih. Treba se prisjetiti i situacija kad su Barbara i Josip s velikim zadovoljstvom i pažnjom dočekivali naše Jaskance u Kanadi. I glede toga, Barbara i Josipe, vi ste naši ponosni Jaskanci i uvijek ste dobro došli u svoju i našu Jasku. Neka ova priča bude podsjetnik na vas i u novim dolascima i situacijama kad se ponovno vidimo u Jastrebarskom. Čekamo vas!
Izvori: Jaskanske novine 1964., Radio Jaska, Davorin Kopić, Josip Rudar, Barbara Rudar Jakopčević, Stjepan Bedić, Milenko Kordić
