Ovo je priča o obiteljima koje su početkom pedesetih godina prošloga stoljeća živjele u dvorcu Erdödy u Jastrebarskom. Moji sadašnji sugovornici bili su tada djeca, a kroz ovaj tekst možete saznati kakva su im sjećanja.
Stoljetno zdanje u jaskanskom perivoju dvorac Erdödy zaštitni je znak grada Jastrebarskog i svih njegovih građana. Motiv je svih slikara, pjesnika, književnika, profesora, novinara, turističkih vodiča i svakog zaljubljenika u povijest i kulturnu baštinu. Za nas Jaskance dvorac je nešto kao iz bajke, a u biti naša stvarnost. Kroz nekoliko je stoljeća imao vrlo važnu ulogu u životu nekadašnjih mještana Jastrebarskog. Najprije je služio obitelji Erdödy. U njemu su stanovali grofovi od kojih su neki u hrvatskoj povijesti imali i značajnu ulogu. U vrijeme Otomanskog carstva mogao je poslužiti i kao obrana. Jedan zanimljiv dio Jaskanske povijesti ispisan je upravo u tom nekad prekrasnom dvorcu. Poslije obitelji Erdödy uspio je preživjeti zapuštenost jer ga je obnovio novi vlasnik, industrijalac Ehrmann. Nakon toga ga je ponovno otkupilo općinsko poglavarstvo Jastrebarskog. U Banovini Hrvatskoj je postao Dječji dom, čiju je funkciju nastavio i u Drugom svjetskom ratu. Poslije Drugog svjetskog rata je poslužio za potrebe vojske ondašnje države (skladište hrane) koja je po sjećanju starijih Jaskanaca u naše mjesto dovedena u tadašnje barake koje su izgrađene na prostoru vojarne 1948. Već pedesetih godina u dvorac zbog pomanjkanja stambenih jedinica useljavaju i prve obitelji. U tom vremenu neki su sadašnji Jaskanci i rođeni u tom dvorcu. O tome ću pisati u nastavku priče, ali prije toga ću vas podsjetiti što se u međuvremenu sve događalo u dvorcu u Jastrebarskom.
Do godine 1965. svi stanari su morali iseliti iz tadašnjih prostorija dvorca zbog potreba novih društvenih Udruga. Stanarima su ponuđeni krediti i gradilišta te su si izgradili obiteljske kuće u kojima neki i danas stanuju u Jastrebarskom. Upravo sam njih potražio da mi ispričaju tko je nekad živio u dvorcu i kako se tamo družilo. Te 1965. u prostorijama dvorca je otvoren ciganski restaurant „K Lajošu“ koji je uspješno radio sve do 1970. Iste je 1965. godine u prostorijama dvorca otvoren i Zavičajni muzej. Godine 1969. iz dvorca je sa svojim emitiranjem započela današnja Radio stanica Jaska. U jednoj prostoriji je s radom započeo i Akademski klub. U nekoj je prostoriji poslije 1965. ostao i još pokoji stanar koji se nije mogao zbrinuti. U sedamdesetima su na nekim od Zborova pionira Jugoslavije ispred dvorca održana okupljanja, postrojavanja i satovi „istine“. Početkom osamdesetih je jedno vrijeme održavana i nastava učenika Srednje škole Jastrebarsko. U nekim su prostorijama djelovale i pojedine Udruge. Tako je bilo sve do kraja osamdesetih godina. U vrijeme Domovinskog rata dvorac je napustio i posljednji stanar, a jedan dio podrumskih prostorija je poslužio i za potrebe u slučaju većih ratnih sukoba. Ovo je samo kratki prikaz dvorca kroz povijest, iako bi se kroz dodatna istraživanja pronašlo dosta toga što je vezano za sam dvorac Erdödy. Prostor u ovoj priči mi ne dozvoljava da se baziram na to, već na priču obiteljskog života.
Jaskanske obitelji dvorca Erdödy!
Za potrebe ove priče sam posjetio neke od osoba koje su u mladosti stanovale u dvorcu Erdödy i s njima razgovarao o tadašnjim vremenima. Ne znam postoji li bilo kakva dokumentacija o tim vremenima i osobama jer nikakvu do sada nisam uspio pronaći. Ako postoji bilo bi dobro da se objavi, naročito nakon ove priče, te da se istraži i dopuni. Zbog toga sam ovu priču napisao isključivo po sjećanju osoba tih vremena, što ne znači da je ovo sve i da je bilo samo tako kako su mi ove osobe ispričale. Nekoliko sam godina istraživao ove podatke i povremeno tražio te osobe i vrijeme da ih zainteresiram za dio njihove mladosti. Vrijedi spomenuti da vjerojatno ima još nekih priča koje bi bile zanimljive.
Gospođa Kata Ribarić (rođena Žalac) se prva potrudila i popisala mi obitelji koje su živjele u dvorcu. U jednu mi je bilježnicu zapisala sve osobe kojih se je sjećala. Čak je taj zapis nazvala “Dvorac i njegovi ljudi”, naslov koji upravo koristim za ovu priču. Noseći zabilješke gospođe Kate Ribarić, koju od milja svi zovu Jelka, s ostalim sam sugovornicima prilikom povratka njihovih fotografija širio taj popis. Katina sestra Irena Krga i Željko Idžaković su mi dopunile još neke obitelji, imena djece i njihovih roditelja i ispričale svoja sjećanja. U nastavku ove priče slijedi i druga priča u kojoj će više biti sjećanja gospođe Dragice Medur (rođene Maček) koja se također prisjetila nekih osoba. Zanimljivo je da su se stanari u dvorcu mijenjali jer su nakon nekog vremena odlazili i novi dolazili pa postoji mogućnost da se neku obitelj i stanare zaboravilo, po sjećanju tadašnjih stanara.
No krenimo redom. Gospođa Kata piše da je u dvorcu živjela obitelj Kokotec. Majka Manda (rano umrla i ostavila petero male djece), otac Jura, te djeca: Biserka, Katica, Branka, Đurđica i Branko kojeg su svi zvali Macan. U jednom je stanu živjela obitelj Došen, otac Martin, njegova supruga, djeca Ema, Branka i još četvero djece kojima se zaboravilo imena. Obitelj Rubido (po nekima Rubida) je kasnije u Jastrebarskom živjela na kraju Kolodvorske ulice. U dvorcu su stanovali otac Stjepan, majka Jela i njihova djeca: Stevo, Jelka, Branko i Zlatko. Obitelj Maček su činili: majka Barica, otac Ivan, te djeca Dragica i Ivan (rođen u dvorcu). Obitelj Hodžić je bila peteročlana: otac Numo, majka Marta i njihova djeca: Numo mlađi, Nada i Emil. Obitelj Bartola je bila od vojnog lica Riste, njegova supruga Milja i djeca: Zorka, Novka i Nenad. Obitelj Kelečić su činili Vinko, Jelica (poznata jaskanska učiteljica i moja razrednica nižih razreda osnovne škole) i njihov sin Miljenko (najbolji stolnotenisač u povijesti Jaske), a Snježana se rodila u novo izgrađenoj kući na sadašnjoj adresi. Po odlasku obitelji Kelečić u isti je stan došla živjeti obitelj Effinger: Dragutin Effinger (bivši ravnatelj osnovne škole Jastrebarsko), njegova supruga Ivanka i njihova kćerka.
Jedan je stan bio namijenjen gospođama Dragici i Milici koje su radile u vešeraju u vojarni sa gospođom Slavicom Idžaković. Njima je poslovođa bio gospodin Šintić. U stanu dvorca Erdödy živjela je obitelj Rade koja je nešto kasnije doselila iz Karlovca. Otac Zvonko, majka Zora i njihovo dvoje djece Zvonko mlađi i Jasna. Po odlasku u njihov je stan uselio Željko Medved Medo, poznati jaskanski slikar i osoba koji je bio štićenik Dječjeg doma u vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Brojni je bio i stan obitelji Žalac, koja je jedna od prvih obitelji koja se uselila u dvorac: majka Anka i otac Mato i četiri kćeri: Kata (Jelka), Mira, Anđelka i Irena. Četvrta kćerka Irena (u današnje vrijeme Krga) se upravo rodila u stanu dvorca Erdödy. Jedno su vrijeme u istom stanu s obitelji Žalac živjele i tete, Marija i Kaja. Obitelj Žalac je 1952. u Jastrebarsko doselila iz Like. Mato Žalac se zaposlio na ciglani, a supruga mu Anka na Rakitovici. U još jednom stanu živi i obitelj Šoštar: majka Milka, otac Franjo te djeca Zdravko, Franjo mlađi (Šulc) i sestra im Dragica. Obitelj Mandić su sačinjavali majka Kata, otac Vlado i njihov sin Darko (kasnije zvani Deda). Neke su se stanarke i zaljubile u mladiće koji su u Jastrebarskoj vojarni (kasarni) služili vojni rok. Gospođa Dragica se udala za Redžu Saračevića, a njihova je kćerka Edita. Gospođu Mariju je pak oženio Stanoje Stanojević. I oni iz braka imaju kćerku Vesnu. U stan dvorca je iz Svete Jane došla živjeti i obitelj Ribarić, majka Dragica i sin Juraj. Današnji Jaskanac Juraj Ribarić se već u mladosti života na dvorcu zaljubio u Katu Ribarić kojom se i oženio. Kasnije su izgradili obiteljsku kuću u Okićkom naselju gdje i u današnje vrijeme žive. Oboje su mi bili izvor informacija za ovu priču. Naredna obitelj koja je živjela u jaskanskom perivoju je obitelj Ištvanić. Majka Dragica, otac Ivica, djeca Zlatko i Biserka (zvana Seka) te njihova baka. Jedna od nezaboravnih obitelji u dvorcu je bila i obitelj Idžaković: majka Slavica, otac Stjepan (poznati jaskanski brijač), djeca: Ivanka, Željko i Ankica. Prostorija u dvorcu je bilo dovoljno da u jednom stanuje i Marija Šeper-Marica (iako neki kažu da joj je pravo ime bilo Margareta), njezina kćerka Dunja, a s njima je živio i poznati Jura.
Bilo je razdoblja kada su u dvorcu stanovala 22 stanara koji su imali 40-oro djece. U to vrijeme je vojska ondašnje države (JNA) podrume dvorca koristi za zimnicu te skladište voća i povrća. Vojnici su znali djeci dijeliti razno voće i djeci je takva vojska ostala u sjećanju te im je bila prava atrakcija. Tadašnja djeca, a danas osobe u šezdesetim i sedamdesetim godinama, prisjećaju se da je u to prvo vrijeme čuvar parka bila osoba bez jedne ruke. Krajem pedesetih godina prošloga stoljeća u Radničko naselje (kasnije Cvjetno naselje) doseljavaju obitelji koje su također imale dosta djece. Tada nastupaju “dječji ratovi” između djece iz Radničkog naselja i djece iz dvorca. Igračke su bile izrađivane iz prirode, a igre su se odvijale oko i na drvetu u parku koji je tada sasvim pristojno izgledao. Bilo je to vrijeme kad se u jednoj kućici parka dijelio putar, slatkiši i sokovi. Kupalište je bilo u sadašnjem ribnjaku gdje su se mnoga djeca naučila i plivati u tadašnjem bazenu. Juraj Ribarić se sjeća kad je poznati jaskanski i hrvatski hrvač pokojni Josip Vuković (moj stric) atraktivno hrvačkim zahvatom digao danas također pokojnog Ivana Klepca. Stanarski život u dvorcu je također protekao u vrlo dobrim ljudskim i susjedskim odnosima. Svake subote se čistilo i pralo stepenice i hodnike. Red se u tako brojnoj zajednici stanara jednostavno morao održavati. U drugom dijelu ove priče slijede još neke zanimljivosti vezane za život osoba i obitelji koje su živjele u dvorcu Erdödy.
Zdenko Vuković Cena
