Ovo je priča o jednoj našoj sugrađanki za koju mnogi nisu nikad čuli niti znali ništa o njoj. Riječ je o Barbari Bulić, koja je nekad bila poznata sportašica u bivšoj državi; osvajačica medalja na europskoj i svjetskoj sceni u kuglanju!
Naš je grad kroz povijest dao nekoliko sportaša ili sportašica u raznim sportovima koji su svojim rezultatima u zagrebačkim klubovima predstavljali našu bivšu općinu i naš grad. Za neke od njih niste imali prilike saznati jer nije bilo dovoljno zapisa o njima, a jedna od tih “pravih” sportašica bila je i Barbara Bulić iz Zdihovačke ulice u Jastrebarskom.
Na dostupnim stranicama na internetu pronalazio sam iz dana u dan vrijedne podatke za ovu našu nekadašnju sugrađanku koja je svoj život nastavila u Zagrebu. Velika zahvala pripada gospođi Slavici Komnenović koja mi je ustupila fotografije za ovu priču te njezinoj kćeri Maji i zetu Igoru Priselcu. Gospođa Slavica, od koje sam saznao neke pojedinosti koje želim uklopiti u ovu priču i podijeliti za sva vremena s vama, potomak je obitelji Guliš i Barbarina nećakinja. Informaciju da je Barbarina nećakinja upravo gospođa Slavica sam dobio od obitelji Karas.
Tko su Barbarini preci i daljnja rodbina?
Mijo Guliš (1887. – 1973.) je u naš kraj doselio iz Braslovja i tu se oženio Marijom Jurinić (1896. – 1935.) koja je bila iz Zdihova. Život su nastavili u Zdihovačkoj ulici u Jastrebarskom. Mijo je jedno vrijeme radio na ciglani u Donjoj Reki, a nakon toga je bio jedan od grobara u našem mjestu. U braku sa suprugom Marijom imali su tri kćeri.
Najstarija je bila Veronika (1919. – 1990.), koja se udala za Andriju Jurkovića (1909. – 1957.) i preselila u Zdihovo (naselje u sastavu Jastrebarskog). U tom su braku imali sina Petra Jurkovića i dvije kćeri, Mariju i Slavicu (moja sugovornica).
Druga kćer Mije i Marije bila je Barbara (Jastrebarsko, 15. kolovoza 1923. – Zagreb, 27. srpnja 1968.).
Treća kćerka bila je Ljubica koja se rodila 1925. Ljubica je 1942. godine kao mlada djevojka prvo otišla u Austriju, da bi život nastavila u Njemačkoj gdje i danas živi u visokim godinama. Prilikom boravka u Austriji udala se za Derviša Čandića iz Zenice.
Život sjajne kuglačice Barbare!
Barbara se kao mlada djevojka udala za Josipa Bulića i život su nastavili u Zagrebu. Godine 1942. rodila im se prva kćer Zlata koju su svi od milja zvali Maja. Dvije godine kasnije rodila im se kćer Gordana koja je kao beba nažalost preminula. Drugi svjetski rat je odnio život i Josipu pa je Barbara nastavila dalje živjeti sa kćerkom Zlatom. Morala se snalaziti kako je znala i gledati prema naprijed. Dostupne fotografije dokazuju da je Barbara bila društvena, cijenjena i omiljena osoba.
Od gospođe Slavice saznajem da je njezina tetka Barbara bila zaposlena u TOZ-u (Tvornica olovaka Zagreb). U okruženju jednostavnih ljudi se brzo uklopila u nekadašnji tvornički život koji se u mnogo čemu razlikovao od današnjih vremena. Ljudi su bili mnogo bliži, spremni na suradnju i pomoć te naravno i druženje. Vjerojatno je takvom okruženju krenula na kuglanje i zavoljela taj sport. Nekad se kuglalo na mnogim mjestima i to sve u cilju zabave za obične ljude.
Među objavljenim digitalnim podacima pronalazim podatak da je Barbara bila jedna od organizatorica okupljanja i stvaranja prve ženske kuglačke ekipe KŠK Pongračevo, ogranak KŠD Bratstvo iz Zagreba 1950. Kad je zavoljela ovaj sport i ozbiljnije krenula u natjecanje ubrzo je uvidjela da ima talenta i znanja i za mnogo veće domete. Postala je prvakinja Zagreba i Hrvatske, a već 1951. prvi puta postaje pojedinačna seniorska prvakinja Jugoslavije. Isti je rezultat ponovila 1953. i 1954. Ubrzo postaje i reprezentativka Jugoslavije i zaslužna je za ekipne uspjehe u ženskoj konkurenciji. Ovdje ću navesti samo neke najvažnije koji su objavljeni.
Godine 1953. na Prvom svjetskom prvenstvu u Beogradu, Barbara osvaja drugo mjesto s reprezentacijom. Tada su ekipu činile: Ljerka Prezelj, Anita Jakovec, Ruža Vaštag, Jelena Šincek, Franciška Erjavec i Barbara Bulić. U pojedinačnoj konkurenciji Barbara je osvojila sedmo mjesto. Ista postava je 1955. u njemačkom gradu Essenu ponovno osvojila ekipno drugo mjesto na SP.
Godine 1957. u Beču također na SP, reprezentacija osvaja četvrto, a Barbara peto mjesto u pojedinačnoj konkurenciji. Te su 1957. za reprezentaciju Jugoslavije kuglale: Franciška Erjavec, Barbara Bulić, Elizabeta Novak, Zita Pipinić, Bernarda Smrajc i Cvetka Čadež.
Godine 1962. u Bratislavi na SP ženska ekipa Jugoslavije postaje svjetski prvak. U toj su ekipi kuglale: Franciška Erjavec, Barbara Bulić, Agica Dudović, Cvetka Čadež, Malči Mohar i Gorinka Erski.
Veliki međunarodni uspjeh Barbara postiže na Europskom prvenstvu 1964. u Budimpešti. Tada je sa Slovenkom Cvetkom Čadež (iz Kranja) osvojila prvo mjesto u parovima. Postavile su prvi svjetski rekord u igri parova. Na istom je prvenstvu u pojedinačnoj konkurenciji Barbara osvojila treće mjesto, iza Ursule Rippin (GDR) i Elene Trandafir (RUM). Vrijedno je spomenuti i podatak da je Barbara narednih godina u parovima uspješno kuglala u paru sa kćerkom Zlatom (1942. – 2013).
U razdoblju od 1951. do 1991. na rang listi najtrofejnijih pojedinačnih rezultata kuglačica bivše države Jugoslavije, Barbara se nalazi na visokom trećem mjestu sa četiri trofeja. Osvojila je tri prva i jedno drugo mjesto. Bila je jugoslavenska rekorderka i zaslužna sportašica Jugoslavije. U razdoblju od 1951. do 1965. do kada joj je u biti trajala aktivna karijera, 33 je puta nastupila za Jugoslaviju kao reprezentativka. Nažalost, nakon jednog pada je oboljela na kosti i godine 1968. je i preminula, devetnaest dana prije 45. rođendana. U znak zahvalnosti kao cijenjenoj sportašici, kuglačke organizacije su je sahranile na groblju Mirogoj u Zagrebu te dale izraditi spomenik.
Svakako treba spomenuti i podatak da su nekadašnji kuglači iz Jastrebarskog dobro znali tko je Barbara, koja je ponekad znala i suditi nekadašnje utakmice koje su odigravane na kuglani u Jastrebarskom. Jedan od ponajboljih kuglača iz našega grada je gospodin Petar Malešić, koji mi je upravo to i potvrdio te naveo da je Barbara u duši bila vrlo dobra osoba i sjajna sportašica.
Barbara je bila Hrvatica i naša Jaskanka te je svojim više nego uspješnim rezultatima proslavila sport našeg sadašnjeg grada Jastrebarsko. Ova je priča samo jedan mali doprinos sportašima iz Hrvatske koji su bili reprezentativci bivše države na ovim našim prostorima. Zbog toga ju moramo štovati i biti sretni da je naše gore list! Nekadašnji bivši sportaši su također bili pravi promotori svojega zavičaja i moramo ih se uvijek s ponosom sjećati.
Na kraju ću navesti još samo jedan podatak koji sam pronašao u dostupnim digitalnim zapisima – ako je nekome dostupan članak o Barbari Bulić Bebi, kojeg je autor Zvonimir Bušić na str. 59.-62. godine 1998. napisao i objavio u časopisu HOO/Povijest hrvatskog športa, pročitajte ga, možda saznate nešto što ja nisam znao. Nažalost nisam uspio pročitati taj članak, već sam ovu priču objavio iz svojeg kuta istraživanja.
Zdenko Vuković – Cena
