Ovo je priča kojom želim mlađim generacijama našega Grada Jastrebarsko dočarati kako se nekad živjelo u našem mjestu. Mišljenja sam da se u vrijeme o kojem pišem živjelo opuštenije jer ubrzanim razvojem tehnike život postaje napredniji i moderniji. Upravo zbog toga nadolazeće godine svima nama ubrzale su tempo života i nekako su počele dolaziti stresnije situacije….valjda tako mora biti!
Narodu u Hrvatskoj i bivšoj državi poslije Drugoga svjetskoga rata bilo je teško živjeti. Poslije svih ratnih sukoba, strahota i nestanka mnogih ljudi, od toga podosta i nevinih, trebalo je započeti novi život. Društveni život se svodio na rijetki događaj. Po pričanju starijih građana Jastrebarskog bilo je to vrijeme koje si nove generacije nikako ne mogu zamisliti. Moralo se razmišljati gdje se i kako zaposliti, osigurati nekakav stambeni prostor i pokušati nešto pridonijeti društvu. Oni rođeni iza ratnih vremena odrastali su u vremenima kad se Jaska tek počela obnavljati. Išlo je to vrlo sporo i trebalo se prilagoditi onodobnom načinu života. Jedno od omiljenijih mjesta u Jastrebarskom bio je park. U tom je parku bio osposobljen nekadašnji bazen i omladina ga je rado posjećivala u ljetnim mjesecima. Uz kupanje pronalazile su tu i dječje zabave posvećena prirodi i njezinim čarima.
Zbog pomanjkanja stambenih jedinica jedan dio mještana nekoliko godina je stanovao i u prostorijama dvorca Erdödy pa je mnogoj djeci park bio posebno zadovoljstvo. Mjesto Jastrebarsko u to je vrijeme bilo podijeljeno kvartovski. Dječja istraživanja i sukobi dovodili su čak i do „kvartovskih borbi“, koja su djeci bila samo igra, zabava i razonoda. Od susjeda Franje Krčelića saznao sam da je on nekad znao svaku obitelj i kuću u svojem kvartu. Kako mu je to bilo poznato, krenuo je u istraživanje ostalih kvartova u Jaski. Svaki jaskanski kvart tada je imao svoje draži. U gornjem dijelu je atraktivno bilo Sajmište, u srednjem Štross, a u donjem park i nekadašnje nogometno igralište. Trešnjevka je bila najmirniji kvart s najmanje obiteljskih kuća, a posebno je bilo živo oko željezničkog kolodvora. Tad su posebno aktivni jaskanski planinari koji nakon osnivanja kreću u gradnju doma na Žitnici te 1960. postavljaju piramidu.
Već krajem pedesetih godina u Jastrebarskom je počela gradnja stambenih jedinica, među kojima su bile zgrade i obiteljske kuće. Početkom šezdesetih godina krenuo je i ozbiljniji društveni život i više zbivanja na kulturnom planu. U Jastrebarskom se mještanima preko zvučnika koji su bili postavljeni na stupovima puštao program iz zgrade općinskog komiteta, a mnogi su išli u kino. Velika novost svima je bio i program koji se emitirao preko crno-bijelih ekrana na TV-u.
Djeca su pak pronalazila svaku slobodnu livadu za svoju zabavu, među kojima je najčešće bilo trčanje za loptom i igra na golove. Odlazak u školu je bio izuzetno veselje jer je osim obaveza tu bio i koristan socijalni kontakt s ostalom djecom.
Tadašnji učitelji znali su vrlo dobro na koji način treba pristupiti djeci da ih se privuče i zainteresira za neku aktivnost. Osim boravka u prirodi i sportskih natjecanja, privlačni su bili glazba i ples. Mnogi tadašnji učenici upravo su to zavoljeli i aktivno su sudjelovali u tim aktivnostima sa svojim učiteljima. Često se znam dopisivati s nekadašnjim žiteljima našega Grada Jastrebarsko koji su tad živjeli u našem mjestu. Jedan od njih je i Zlatko Bohaček (rođ. 1943.), koji danas živi u Dugom Selu. Njegova sjećanja na Jasku su: „Osmogodišnju školu sam završio u Jaski 1958. i odselio se u Zagreb. Sva događanja koja su se zbivala u tom školskom razdoblju bila su za mene nezaboravna. Školovanje od 1950. do 1958. godine u Jaski pamtim kao fantaziju o najljepšem djetinjstvu koje sigurno nije bilo takvo. Prisjetit ću se događanja, kao ljetovanja petnaest dana na Japetiću pod šatorima (planinarski dom je bio u izgradnji), vaterpolo utakmice na bazenu u Jaski, igraonice u parku Erdödy sa potokom koji je sa cijelom prirodnom vegetacijom izgledao kao prašuma te izvorom pitke vode, dolaska na nogometno igralište (na mjestu Šumarskog instituta) te gledanja utakmica i treninga nogometaša, prvih plesnih koraka u dvorani škole koja je srušena (disko), prve dramske igrokaze u Zadružnom domu. To je bila generacija učenika sa učiteljicama Majhofer i Pettauer.“
Nastavak na sljedećoj stranici…
