Ovo je priča o nevinim i nedužnim djevojkama koje su po završetku Drugog svjetskog rata stradale u šumi Gović u Jastrebarskom. Za njihovu likvidaciju odgovorne su osobe koje su tražile prostor i svoj napredak u vremenu koje je tek bilo pred njima, a to je bilo vrijeme komunizma. Kad ovu priču pročitate do kraja, možete i sami povući poveznicu. Mnogim osobama koji su poslije završetka Drugog svjetskog rata željele napredovati u karijeri trebali su ovakvi postupci, osuda imućnih i pogled na ideologiju koja je nastala na laži, živjela na laži i umrijet će u lažima.
Svima je dobro poznata istina da niti jedan rat nije donio ništa dobro. No, ne misle svi tako, naročito oni koji žele tuđi teritorij ili vladavinu nad drugim narodima. Ovdje se želim osvrnuti na događanja poslije Drugog svjetskog rata i to na prostoru Jastrebarskog. Mnogi koji samo iz jednog izvora pročitaju nekadašnje zapise i izvješća nekih autora koje su sklone neprovjerenim i netočnim informacijama steknu sasvim krivo mišljenje. Zbog toga svima dajem preporuku da informacije i zapise provjeravaju i istražuju te da koriste i neke druge izvore o kojima se nekad nije smjelo pričati, a niti o njima pisati. Jastrebarsko je tako prozivano kao „Logor za djecu s Kozare“, međutim nitko nikad ne spominje da je u jaskanskom prihvatilištu (Dom za nezbrinutu djecu u Jastrebarskom postoji od 1939. i osnovan je u Banovini Hrvatskoj) preminuo i poveći broj djece hrvatske narodnosti. Uz djecu iz Kozare, u Jastrebarsko su došla i djeca iz Osijeka, Rame i Borićevca. Dječji dom iz Osijeka je u Jastrebarsko preselio prije početka Drugog svjetskog rata, zbog adaptacije istog u Osijeku. Tu je djecu u Jastrebarskom kasnije zatekao rat i nisu se mogla vratiti u Osijek. Srpsko stanovništvo 2. kolovoza 1941. u Borićevcu (Lika) ubija preko 50 hrvatskih civila. Tom su prilikom mnogi uspjeli i pobjeći. Četnički pokolj u Rami (Hercegovina) dogodio se u 8. listopada 1942. Djeca iz tih područja završila su u Dječjem domu (prihvatilištu) u Jastrebarskom i nažalost neka od njih preminula su i sahranjena na groblju u Jastrebarskom. O njima u mnogim spomenima nema niti riječi. Pripada li i toj djeci počast? Naravno, jer žrtva je žrtva bez obzira na narodnost.
U svakom ratu postoje žrtve koje zaslužuju da im se oda počast i sjećanje. Mnogi jadni ljudi su stradali zbog tamo nekih suludih ideja i ideala. Upravo ovom pričom želim potaknuti sve one koji to ne znaju da su u Jastrebarskom komunistički režim i njegovi sljedbenici u razdoblju od 1945. do 1947. počinili zločin, oduzevši mnogim osobama život. O tome se malo znalo i nije se pisalo, a Jastrebarsko treba biti poznato i po toj istini. Nisu sve žrtve bili vojnici poraženih postrojbi, već je dio njih nasilno zadnjih dana rata 1945. odveden u poraženu vojsku, dio je stradao jer nije bio u šumi s pobjedničkom vojskom, a ostatak tih osoba je bio u zagrebačkoj bolnici (neki zbog zdravstvenih problema, neki zbog raznih stradavanja, a neki i zbog ranjavanja na ratištu). Naposljetku, svi su isto tretirani i pogubljeni. Među njima su bile i mlade djevojke koje nisu imale nikakve veze s ratnim sukobima. Prije nego počnem njihovu tužnu priču, upoznat ću Vas s obitelji Kralj.
Jaskanska obitelj Kralj
Krajem 19. ili početkom 20. stoljeća obitelj Kralj je doselila u Jastrebarsko. Stariji Jaskanci kažu da su imali 22 djece (a obitelj Bival, 16-ero djece). Franjo Kralj stariji rođ. oko 1860. u Jastrebarskom je već 1906. i 1907., a možda i ranije bio vlasnik svratišta (hotela). Bio je oženjen Marijom rođ. Baumann. Sjećanja kažu da je vlasnik svratišta Franjo Kralj stariji imao zviždaljku i kad je s njom dao znak, sve su sluge automatski bile na svojem mjestu. Njihov sin, također Franjo Kralj zvan Puba, rođen je 12. listopada 1894. u Varaždinu, a preminuo 13. rujna 1960. u Jastrebarskom. Po sjećanju gospođe Ksenije Maljevac (rođ. 1928.) Franjo Kralj stariji je negdje oko Prvog svjetskog rata nestao, a supruga Marija je odselila iz Jastrebarskog.
Sin Puba je ostao na brizi obitelji Brezar (teti Štefaniji-preminula 25. travnja 1936. i tetku Josipu-preminuo 27. lipnja 1937.) koja ga je i othranila. Brezari su u Jastrebarskom imali i gostionicu „K tecu Brezaru“ do koje je bila i prostorija u kojoj se prehranjivalo. U dvorištu njihovog imanja bila je dvorišna zgrada za stanovanje te bačvarska radiona. Štefanija je bila sestra Franji Kralju starijem i oni su imali još 20 braće i sestara. Pošto je Josip Brezar bio bačvar, Franjo Kralj Puba je izučio zanat za bačvara. U mladosti je bio i uspješan član Sokolskog društva u Jastrebarskom. Zahvaljujući Pubinoj domišljatosti danas Gradski muzej u Jastrebarsko posjeduje originalnu zastavu Hrvatskog sokola Jastrebarsko, koja je 31. srpnja 1926. posvećena. Ta je zastava šest i pol desetljeća bila sakrivena. Godine 1929. Hrvatski je sokol morao prestati djelovati po odluci Kraljevine Jugoslavije i od tada se zove Jugosoko. Upravo te su godine tri osobe spremile zastavu u kutiju od cilindričnog lima i hermetički ju zatvorile. U dvorištu svratišta „Zagreb“ (danas Centar za kulturu Jastrebarsko) nalazio se zdenac čiji je vlasnik bio vođa Sokola u Jastrebarskom Franjo Kralj Puba. U taj je zdenac spomenuti trio sakrio zastavu. Znajući gdje su je sakrili, Kralj ju je navečer izvadio i spremio kod sebe, za slučaj da jedan od trojice vlastima oda gdje se zastava nalazi. Zastava se godinama nalazila u obiteljskoj kući Kralj, sakrivena na dobrom mjestu. Na odlasku u Francusku i Australiju krajem pedesetih godina prošloga stoljeća, Franjin sin Delimir zastavu je predao na čuvanje jaskanskoj obitelji u koju je imao povjerenja. Posjetivši domovinu Hrvatsku nakon hrvatskog Domovinskom rata, Delimir Delko je izrazio želju da ta zastava ugleda svjetlo dana. Danas se taj barjak ponosno čuva u Gradskom muzeju u Jastrebarskom. Nova vlast je poslije 1945. uništavala sve što je podsjećalo na prijašnje razdoblje i život pa bi tako bila uništila i tu zastavu koja je dokaz jednog vremena i života Jaskanaca.
Franjo Kralj Puba je bio izuzetno cijenjena osoba u mjestu Jastrebarsko. Osim što je bio poslovan i poduzetan, osobito je bio i društven, a i planinar. Oženio se Štefanijom Sečen 1923. godine, koja je bila iz Doline u Kranjskoj (Slovenija). Prvo dijete Blaženka rodilo im se 25. rujna 1923. u Jastrebarskom, drugo dijete Tomislav rodio se 2. studenoga 1925., a preminuo je kao beba 9. studenoga iste godine. Treće dijete Franje Kralja Pube i Štefanije bio je Delimir zvan Delko, a rodio se 15. prosinca 1927. u Jastrebarskom. Delko je bio odličan nogometaš NK Jaska odmah poslije Drugog svjetskog rata pa sve do druge polovice pedesetih godina kada odlazi u Francusku, a život nastavlja u Australiji, sve do smrti. U sebi je nosio preveliku tugu zbog tragedije u obitelji koja ga je zadesila i jednostavno je otišao iz Jugoslavije.
Franjo Kralj Puba bio je zapovjednik DVD-a Jastrebarsko, i to prije početka Drugog svjetskog rata. Nije bio pripadnik niti jedne vojske već je pošteno radio svoj posao. Za vrijeme ratnih sukoba u njegov su hotel dolazile vojske koje su boravile u Jastrebarskom. Po završetku rata bila je to idealna prilika da ga se osumnjiči od pobjedničke vojske jer nije bio s njima u šumi. Uhapšen je u srpnju 1945. i odveden u zatvor gdje je ispitivan te je već za mjesec dana na slobodi bez optužbi. Prilikom hapšenja Franje, uhapšena je i njegova kćerka Blaženka, koja je nažalost život sa školskom kolegicom Marijom, završila u šumi Gović.
Studentice Blaženka Kralj i Marija Lovrić
Blaženka Kralj se prilikom svojeg školovanja u Senju sprijateljila s Marijom Lovrić, koju su u obitelji zvali Seka. Marija Lovrić je rođena u Prgometu, općina Trogir, 23. ožujka 1924. od oca Ivana i majke Katarine rođ. Radas. Obitelj Lovrić je imala sedmero djece. Marija je već u osnovnoj školi pokazala veliki interes za školu pa su je roditelji po završetku četverogodišnje pučke škole poslali u Senj. U Senju je maturirala na osmogodišnjoj državnoj realnoj gimnaziji 1943. godine. Boravila je u internatu časnih sestara, kao i Blaženka Kralj iz Jastrebarskog. Tu su se upoznale i postale dobre prijateljice. Ratne neprilike nisu više dozvoljavale Mariji da se vrati kući i obitelji te se zbog toga odlučila otputovati u Jastrebarsko s Blaženkom. Obitelj Kralj je bila imućna i prihvatila ju je kao svoju. Zbog blizine Zagreba, Blaženka i Marija su studij zajedno nastavile i na Zagrebačkom sveučilištu, koliko je to dozvoljavala ratna situacija.
Po završetku Drugog svjetskog rata u svibnju 1945. Marija Lovrić nalazila se zajedno s Blaženkom u obiteljskom domu u Jastrebarskom. Partizani i mladi komunisti željni dokazivanja uhapsili su jednog dana Blaženku i njezina oca i odveli ih u zatvor Kerestinec. Marija Lovrić im je svakodnevno nosila hranu u zatvor, da bi i nju jednog dana zadržali. Kako sam već ranije naveo, Franji Kralju nisu dokazali nikakvu krivnju, a Blaženka i Marija su odvedene u šumu Gović u Jastrebarskom i likvidirane. Na taj su način dvije mlade studentice, koje nisu imale nikakve veze s ratnim sukobima bez ikakve krivnje i suda ubijene. Stariji Jaskanci (i u današnje vrijeme, živući) dobro se sjećaju događanja u svojem mjestu i znali su pravu istinu koja se godinama nije smjela reći. Tako su znali i za Blaženku i Mariju, vidjevši ih prilikom transporta u šumu Gović. O tim komunističkim ubojstvima nije se smjelo pričati u nekadašnjoj državi, a tek stvaranjem države Hrvatske otkriva se prava istina i saznaje za mnoge grobove, među kojima su bili i grobovi ovih mladih studentica.
Od lipnja 2005. godine u šumi Gović odaje se počast svim žrtvama poraća koje su pogubljene od 1945. do 1947. i to zahvaljujući Jaskancima, Mati Ivančiću i Tomislavu Cibanu koji su sve ovo pokrenuli. Ovo je tužna priča s ciljem da bi mnogi mogli saznali još jednu istinu i da se više nikad ne ponovi. Svi oni koji su nakon ovakvih „herojskih djela“ stvarali životne karijere nisu se nikad pokajali. U nekadašnjoj državi komunizam je bio stil i način života. Mlađi naraštaji su jednostavno zbog toga postali članovi te ideologije da im život bude lakši i njima ne treba zamjeriti. Međutim, oni koji su počinili zločine, osramotili su za sva vremena svoje potomke kojima je u interesu da ne znaju mnogo o svojim precima. Jaskanske vlasti do stvaranja Hrvatske nisu dozvolile da se na obiteljskoj grobnici Kralj na Gradskom groblju upiše ime Blaženka te godina rođenja i smrti.
Za ovu priču koristio sam vlastitu arhivu koju sam godinama istraživao i nadopunjavao, brošuru o Goviću, koja je tiskana zahvaljujući Mati Ivančiću, Tomislavu Cibanu i Nini Škrabeu. Zatim sam pisani trag i nekoliko fotografija dobio od Imelde Kovačić (rođ. Lovrić) koja redovito dolazi u šumu Gović da oda počast sestri Mariji. Gospođa Imelda mi je rekla da je njezin brat don Drago Lovrić (1918. -1979.) godinama istraživao nestanak sestre Marije te da je uspio otkriti pravu istinu. Svećenik don Drago je vodio brigu o mlađim sestrama i braći jer im je otac rano umro. Jedno vrijeme obitelj je živjela na Hvaru gdje je don Drago službovao.
Prilikom prošlogodišnjeg dolaska u šumu Gović, gospođa Imelda mi je predala jedno sjećanje na kojem piše: „Počivale u miru Božjem, Marija Lovrić i Blaženka Kralj. Na ovome mjestu nedužne i bez sudskoga procesa mučki su ubijene ove dvije mlade studentice prve godine Zagrebačkog Sveučilišta. Pogubljene su od partizana komunista nakon završetka Drugoga svjetskoga rata. Tugujuće sestre, Ana Habl (rođ. Lovrić), Bosiljka Matijas (rođ. Lovrić) i Imelda Kovačić (rođ. Lovrić).“
Prilikom ovogodišnjeg spomena na žrtve komunizma kojeg organizira grad Jastrebarsko od gospodina Dubravka Gusića iz Velike Gorice koji u Jastrebarsko dolazi od 2008., saznao sam i da je u šumi Gović pogubljen njegov djed koji je bio načelnik općine Velika Gorica. Najprije je završio u zatvoru Kerestinec, a nakon toga je doveden na stratište u Jastrebarsko, gdje je oko Velike Gospe 1945. stradao uz nepoznati broj osoba iz raznih krajeva. Gospodin Gusić potvrđuje i da obitelj ima pisma koja je djed pisao iz zatvora.
Zahvaljujem i gospođi Kseniji Maljevac od koje sam pribavio vrijedne fotografije obitelji Kralj. Hvala i Matičnom uredu Jastrebarsko zbog provjere podataka o obitelji Kralj. Na kraju, koristio sam i arhivu Radio Jaske.
