Ako ste propustili, najprije pročitajte prvi dio priče.
Ovo je priča o obnovljenoj muškoj rukometnoj ekipi iz Jastrebarskog koja je početnih sedamdesetih godina nastavila tamo gdje su nekadašnje generacije sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća prekinule djelovanje. Nova generacija sedamdesetih godina krenula je od početka, da bi naredne generacije postizale sve bolje rezultate i igrale vrlo dobar rukomet.
U godini 1971. jaskanski omladinci i vojnici Garnizona JNA iz Jastrebarskog zajedno su radili na uređenju igrališta u dvorištu Narodnog sveučilišta. Tada je bilo planirano da će se igralište koristiti za košarku, mali nogomet i rukomet. Toj su se akciji samovoljno priključili omladinci i članovi iz Doma Klinča Sela. Za veliku pomoć izvođenja akcije priznanje pripada vojnicima i komandantu potpukovniku Mirku Semizu. Bilo je to vrijeme kad je počela uzlazna putanja jaskanskih rukometašica koje su ubrzo izborile i plasman u Hrvatsku rukometnu ligu. Taj je rezultat djevojaka motivirao i muškarce, a naročito je to imalo značaja po dolasku Božidara Fresla Fiata iz Samobora u Jastrebarsko. Osim što je bio upravnik pošte u Jastrebarskom, volio je sport i kao bivši rukometaš na području Samobora, odmah se prihvatio posla i u Jastrebarskom.
Poslije posljednjih muških utakmica koje su odigrane u 1965. obnovljen je rad i s muškim zaljubljenicima u ovaj vrlo lijep i dinamičan sport. Ekipu su uglavnom sačinjavali mladi igrači. Uz dva tri iskusnija starija igrača iz nekadašnje generacije, svi ostali su bili mladi. Među starijima su bili Mladen Čop, Božidar Fresl, Stjepan Palčić i golman Čedomil Jerčinović. Naravno, treniranje ekipe je preuzeo Božidar Fresl Fiat i odmah su se prijavili za natjecanje. U rukometnoj ligi su uz Jaskance igrali: Partizan, Ris, Sloboda, Rudeš, Mladost, Medveščak, Silent, Vihor, Gimnazijalac, Sloga i Borac. U rujnu te 1972. jaskanski rukometaši prvu su prvenstvenu utakmicu odigrali u Bregani protiv „Partizana“ i izgubili ju rezultatom 19:16. U Podsusedu su protiv Slobode Jaskanci izgubili rezultatom 25:14.
Ti početni rezultatski neuspjesi nisu pokolebali igrače, naprotiv još više su ih motivirali da pokušaju postići što bolje rezultate. Dana 24. prosinca 1972. održana je godišnja skupština rukometnog kluba Jaska. Na toj je skupštini iznesen podatak da je izuzetno važno bilo obnavljanje muške ekipe. Tijekom jesenskog dijela ekipi su se priključili iskusni i stariji igrači Stjepan Mataušić, Zlatko Pičman, Obro Perišić i talentirani Miljenko Gluhak Trsek te niz dječaka. U natjecanju Zagrebačke zone je osvojeno 6. mjesto. Najznačajniji rezultat u jesen te iste 1972. bio je uspjeh nad direktnim suparnikom „Partizanom“ iz Bregane. Rezultat koji je također ohrabrio bilo je osvajanje drugog mjesta na turniru u čast Dana armije u Jastrebarskom. Tada je za novog trenera izabran Krunoslav Leščić. Rukometnom klubu Jaska tada pristupa još jedan iskusan igrač Samobora – Franjo Lamot Lampi. Tu su jesen za rukometni klub igrali: Čedomil Jerčinović, Ivica Šoštarić, Marijan Bohaček, Mladen Čop, Božidar Fresl, Obro Perišić, Miljenko Gluhak, Zlatko Pičman, Dragutin Jalšovec, Nedjeljko Šoštarić, Ekrem Fejzić, Miroslav Bajalović, Stjepan Palčić, Davorin Vidas i Stjepan Mataušić. Predsjednik kluba bio je Ivica Radošević. Uprava je priredila nekoliko izleta i zabavu u čast Dana žena. U upravi su još bili Nino Škrabe, Janko Peris, Ivica Tadić, Nedjeljko Marjanović, Mladen Lončarić, Igor Vlaisavljević, treneri Mladen Čop i Krunoslav Leščić, kapetani Vesna Slivnik i Božidar Fresl. Sponzori rukometnog kluba Jaska bili su: „Progres“, „Komunalno poduzeće Jastrebarsko“ i Ljekarna u Jastrebarskom.
Podatak vrijedan spomena vezan za siječanj 1973. kad je u lokalnim novinama objavljen anketni listić preko kojeg se moglo glasati za najpopularnijeg sportaša Jastrebarskog 1972. godine. U anketnom listiću se moglo napisati: najbolji sportaš, najbolja ekipa i najpopularnija grana sporta. Međutim, nitko za tu 1972. godinu nije izabran. Možda je razlog bio slab odaziv glasača, a možda su Jaskanci smatrali da je bila preslaba konkurencija zbog bavljenja samo ponekim sportom.
Zimski mjeseci u 1973. korišteni su za treninge koji su se odvijali u maloj dvorani Narodnog sveučilišta, pošto Jastrebarsko tada još nije imalo sportsku dvoranu. Mala dvorana u bivšoj rodnoj kući Ljube Babića koja je korištena za potrebe osnovnoškolaca već je bila srušena. Tada je odlučeno da se sudjeluje na turniru gradova u Karlovcu, u svrhu stjecanja iskustva. Osim muškog dijela ekipe u Karlovcu su nastupile i djevojke. Nakon uspješnih zimskih priprema i nastupa na zimskom prvenstvu u sportskoj dvorani Karlovac rukometaši su osvojili peto mjesto na prvenstvenoj ljestvici. Plasman na ljestvici bio je ovim redom: Mladost (Samobor), Sloboda (Podsused), Sloga (Sv. Nedelja), RIS (Zagreb), Jaska, Rudeš (Zagreb), Partizan (Bregana), Silent (Zagreb), Borac (Zagreb) i Ognjen Prica (Zagreb). Jaskanski rukometaši bili su tih početnih godina nakon obnavljanja najsiromašniji u ligi. Igrači su si sami plaćali putovanje na utakmice. No, to nije nimalo obeshrabrilo mlade igrače iz Jastrebarskog. Dapače, tijekom te sezone priključili su im se još neki zaljubljenici u rukomet. Sezonu su završili slijedeći igrači: Ivica Šoštarić, Dragutin Jalšovec, Davorin Vidas, Ekrem Fejzić, Božidar Fresl, Mladen Čop, Stjepan Mataušić, Miljenko Gluhak, Marijan Stanko, Tomislav Jeremić, Čedomil Jerčinović i Nedjeljko Šoštarić.
Posebno bolni dio dogodio se krajem 1973. godine kad je stradao Nedjeljko Šoštarić s majkom Marijom, a jaskanski rukomet je ostao bez vrijednog i odanog člana. Sezonu 1973./74. u Zagrebačkoj zoni Jaskanci završavaju na šestom mjestu od jedanaest ekipa koje su se natjecale za prvenstvene bodove. Glavni nedostatak kluba bio je mali broj igrača. Bilo je ponovno vrijeme da se uključe neki novi dječaci koji su imali sklonosti prema rukometu. Slijedeća sezona 1974./75. bila je također teška jer je ostao sličan igrački kadar igrača. Nekako su svi upamtili utakmicu te Zagrebačke zone koja je odigrana 8. rujna 1974. na igralištu RK Jaska. U toj utakmici protiv Partizana iz Bregane, Jaskanci su pobijedili rezultatom 23:17. Na kraju prvenstva se pokazalo da je to bila važna utakmica za opstanak u Zagrebačkoj zoni. Za Jaskance su tada igrali: Šoštarić, Vidas (4 gola), Gluhak (1), Davorin Marinović, Mataušić (2), Zdenko Capan Buncek, Čop (8), Fresl (7), Budinšćak (1), Fejzić, Jalšovec.
Nakon toga je RK Jaska u spomen na pokojnog igrača kluba organizirala Memorijalni turnir Nedjeljka Šoštarića. Prvu godinu učesnici turnira koji je nakon toga postao tradicionalni bili su: RK „Jamnička“-Pisarovina, RK „Garnizon“- Jastrebarsko i RK „Jaska“. Vrijednu pobjedu na igralištu u zagrebačkom Stenjevcu, jaskanski rukometaši ostvarili su 13. listopada 1974. Tada su pobijedili Ada Pricu rezultatom 20 – 14. Za RK Jasku su na toj utakmici nastupili Jerčinović, Marinović (1), Čop (3), Fresl (10), Branko Magđinski (2), Jeremić (2), Vidas (1), Capan i Mataušić (1). Nakon te pobjede na domaćem terenu Jaskanci 3. studenog 1974. pobjeđuju drugu ekipu Rudara rezultatom 18:13. Na toj su utakmici nastupili: Jerčinović, Čop, Jeremić (4), Marinović (6, sve iz 7 met.), Mataušić, Capan, Vidas (3), Jalšovec i Magđinski (5). Jedan od težih poraza dogodio se u travnju 1975. i to od Partizana u Zaprešiću rezultatom 30:17. Tu su sezonu u Zagrebačkoj zoni nastupile slijedeće ekipe: Sloboda (Podsused), Rutiner (Zagreb), Sloga (Sv. Nedelja), Mladost (Samobor), Partizan (Zaprešić), Jaska, Rudar II. (Rude), Rudeš (Zagreb), RIS (Zagreb), Partizan (Bregana), Ada Prica (Stenjevac) i Silent (Zagreb).
Potom slijedi novi naraštaj mladića koji narednih godina uspješno igra rukomet u RK Jaska. Jedan od značajnijih rezultata iz tih godina je jesenska polusezona 1977. kad se u općinskom prvenstvu Zagreba osvaja peto mjesto. Tada u ligi iz Jasku nastupaju: Kontakt – Zlatar Bistrica, ZET, Bedekovčina, RIS, Kemičar, Dubrava, Rudeš. Rukometaši RK Jaska postigli su 165 golova i po efikasnosti su bili drugi u ligi. Potom slijede godine uigravanja tih mladića koji su kroz prvenstvene utakmice igrali sve bolje i ljepše. Godine 1980. ekipu stručno vodi poznati reprezentativac bivše države krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća, Branko Klišanin. Osim trenerskog dijela posla bio je i registriran kao igrač za RK Jaska. Unatoč dobrim pripremama ne postižu se zapaženi rezultati. Narednu sezonu 1981. /82. očekivao se ipak bolji rezultat. U jesenskom dijelu natjecanja u Međuopćinskoj rukometnoj „A“ ligi rukometaši Jaske završili su na osmom mjestu.
Od jaskanskih odličnih rukometaša među kojima su bili Šimunić, Fresl, Grajner i Lucić na čelu s trenerom Brankom Klišaninom, po prognozi je trebalo postići mnogo više. Klišanin je nakon toga dao ostavku, pet igrača je otišlo na odsluženje vojnog roka. Treniranje je tada preuzeo Božidar Fresl. Potom je osvojen naslov u Općinskoj ligi Samobora i nastavak natjecanja u Međuopćinskoj ligi. U Jastrebarskom je i narednih godina bilo talentiranih rukometaša koji su svojim igrama ostavili neizbrisiv trag. Godine 1985. obilježena je 30. obljetnica igranja rukometa u Jastrebarskom. Dana 21. prosinca u povodu 30. obljetnice RK Jaska održana je svečana sjednica u sportskoj dvorani osnovne škole. Na svečanoj je sjednici prisutne pozdravio predsjednik RK Jaska, Nedjeljko Marjanović, a o trideset godina je govorio predsjednik Organizacionog odbora, Ivica Radošević.
Poslije toga slijede brojne godine lijepog i dobrog rukometa u ženskoj i muškoj kategoriji kroz nekoliko generacija koje su postizale zapažene rezultate. Nekoliko rukometašica mlađe generacije je svoje karijere nastavilo i u višim klubovima. Bilo je i talentiranih igrača od kojih su neki bili i praćeni od viših klubova. Održana je nova obljetnica kluba, osnovana Rukometna škola, nekadašnji igrači Davorin Vidas i Damir Capan (koji je bio i vrlo uspješan trener nekoliko kategorija i generacija) jedno su vrijeme bili i vodeće osobe krovne organizacije sporta u Jastrebarskom, a nakon toga je Rukometni klub Jaska prestao s djelovanjem. Šteta, jer je ostala jedna velika praznina nakon izuzetno dobrih rezultata brojnih generacija igrača i igračica kroz povijest. Ti brojni igrači i igračice Rukometnog kluba Jaska zaslužili su dostojan zapis kojim bi im se odalo poštovanje za sve ono što su lijepo i korisno uradili za jaskanski sport i naš Grad. Do toga, ova kolumna je sjećanje na jedan sport koji treba i mora biti cijenjen u Jastrebarskom.
Za ovu priču zahvaljujem se svima onima koji su mi pomogli prilikom provjere nekih podataka (Ratko Stojković, Branko Magđinski, Tomislav Jeremić, Obro Perišić, Davorin Kopić, Marin Vidas, Drago Berunić) te onima koji su mi ustupili fotografije među kojima su Ivica Radeljević Rey, Štefica Fresl, Mladen Čop, Stjepan Mataušić i arhiva Radio Jaske.
