OstaloVijesti

Pokažimo srce i pomozimo Iskri stati na noge

Ovo je Iskra Glavak Šeperić iz Lekenika. Nedavno je navršila 16 godina i samo želi “gledati svijet odozgo”, a ne iz invalidskih kolica. Iskra je iznimna djevojka i osoba, iako je još u ranom djetinjstvu oboljela od progresivne spinalne mišićne atrofije i već je godinama vezana uz kolica, odlična je učenica i iznadprosječno nadarena za jezike i književnost.

Gimnazijalka Iskra Glavak-Šeperić pobjednica je 48. Susreta riječi (fotografija s profesoricom hrvatskoga jezika)

Iskri Glavak Šeperić iz Lekenika dijagnosticirana je spinalna mišićna atrofija III. Rođena je kao sasvim normalno dijete, čak napredno, a od pete godine ušla je u progresivan tijek bolesti. Više nije mogla trčati, a hodala je sve teže. Od 7. razreda služi se invalidskim kolicima, no Iskra se nijednog trenutka nije predala, prošla je kroz različite vrste terapija za koje su njeni roditelji izdvajali veliki novac.

Najviše joj pomaže vježbanje na uređaju “Lokomatu”, uz pomoć kojega je za nekoliko dana postigla veći napredak nego kroz godine vježbanja i fizikalnih terapija te joj je dao nadu da bi mogla prohodati barem uz pomoć štaka. Za Iskrinu terapiju od 3 sata dnevno, cijena iznosi 4.800 kn tjedno. Tome treba dodati oko 800 kn putnih troškova jer je terapija u Zagrebu, a Iskra živi u Lekeniku pa je potrebno izdvojiti 5.600 kn tjedno. 

Optimalna terapija je 6 sati dnevno – preko 11 000 kn tjedno, stoga je pokrenuta humanitarna akcija “Iskra ljubavi i nade za Iskru – pomoć jednoj djevojci da stane na svoje noge”.

Iskra na ‘Lokomatu’

Za Iskrinu terapiju potrebno je, dakle, izdvojiti 5.600 kn tjedno. Minimalna preporučena terapija je 8 tjedana, a idealno bi bilo provesti 12 tjedana neprekidne terapije.

Njeni roditelji podnijeli su već brojne žrtve kako bi joj omogućili potrebnu njegu i obrazovanje, pa mole sve ljude dobre volje za pomoć oko nastavka liječenja.

BROJ RAČUNA ZA POSEBNE NAMJENE – pomoć za Iskru Glavak Šeperić

ZAGREBAČKA BANKA KUNSKI RAČUN: HR3523600003513256514

ZAGREBAČKA BANKA DEVIZNI RAČUN: HR6523600003245845889


 

Rijeka koja teče uzvodno

                                                             Iskra Glavak Šeperić

Ovo kišno, vlažno, dugoprotočno ljeto osvijetlio je moj odlazak u Lipik. Moram priznati, nisam baš bila oduševljena odlaskom bilo kamo. Ti odlasci zbunjuju, remete ritam, a ja nekako moram imati ritam jer ritam je uzastopnost koja me održava.

Mijenjanje sredina, osoba i vidokruga uvlači se poput sjene u moje zjenice i jača bojazan.

Uvijek ispočetka moram objašnjavati, ublažavati i osvješćivati one koje upoznajem.

Kako sebe predstaviti drugima? Ne mogu trčati, a trčim, toliko trčim da su mi misli umorne. Ne mogu se penjati uz stepenice, a trsatske stube preskačem u dahu. Može li se objasniti snaga misli, čvrstoća uvjerenja i nemirenje, borba s tamom i prijateljstvo sa svjetlom?

Svjetlo je moje utočište, a smijeh smorac što me stalno burka.

         Naravno, o mome životu odluke ne donosim samo ja, već i moji roditelji kojima je ova dvogodišnja utiha počela ići na živce.

Mama je odlučila – Lipik i točka. Kada mama odluči, stijene postaju krhke, a suprotstavljanja beznadna. Takva ljetna putovanja nisu zabava, zaista nisu zabava!

Terapije, puno radno vrijeme, nižu se jedna za drugom. Tik-tak, klik-klak! Najčešće nikakav pomak! “Ništa! Žao nam je! Pokušajte ponovo! Nemojte pokušavati ponovo! Nema smisla!”

           Ljeto doista nije bilo milostivo ni kada smo putovali. Dugi traci kiše gmizali su po automobilu i činilo se da cijeli krajolik postaje ogromna kaplja u kojoj se sve utapa.

Ni moje raspoloženje nije bilo ništa bolje.

U srce se uvukla neka teška sjeta, sjeta s okusom sivila.

           Odjednom – preda mnom dvorac. Izronio je bajkovito iz kišne zavjese. Oho…ho! Živnula sam, nisam zatomljavala divljenje. Zeleni labirint parka odvodio je moju maštu u rimsko doba, a graciozne Rimljanke prolazile su stazom. Vodoskoci razbacani u igri latica uzdisali su bojama.

            Ušli smo. Zar je ovo bolnica ili Sheraton? Široki hodnici posvuda, podovi prekriveni kulirom kojeg je vješti majstor pretvorio u umjetninu. Sve je odisalo čistoćom, zamamnošću starine i udobnošću.

Mamu i mene smjestili su na drugi kat.

Samo nas dvije! Ludnica! Gdje je soba, nema sobe…40 kvadrata trotjednog prostora, dva televizora, Wi – fi. Ma što je ovo?

           Pogledala sam kroz prozor, a na ruševnoj zgradi punoj rana Domovinskog rata roda je hranila svoje ptiće. Odjednom se pojavilo Sunce. Utkalo je raznobojne nijanse na prozore. Imala sam osjećaj da u mene ulaze valovi energije i šire se mojim umom kao svemirom.

             Prvi dan – jutro. Prva fizikalna terapija. Kakvo iznenađenje! Potpuno novi način vježbanja – Bobath. Prije su mi govorili – nema ovog mišića, nema onog mišića. Pod fizioterapeutovim rukama, svi su mišići bili tu – uspavani, neiskorišteni, drugima očito nevidljivi. U mojoj se duši pružila nada poput nestvarne duge te su još i sada sve njene boje prisutne. Kada se spoje dobrota i stručnost, trud i upornost, rezultati su sve vidljiviji. U ljudskom životu ponekad je dovoljno jedno takvo posebno biće koje rečenicu “To je tijek stvari…” preokrene u rečenicu “Sve će se promijeniti!”. Moje tijelo se probudilo, a mozak počeo razmišljati na drugačiji način. Te jutarnje terapije zasjenile su sve ostalo. Kupanje u ostacima Panonskog mora, mineraliziranoj jodnoj vodi, bijaše nevjerojatno opuštajuće i zabavno. Nakon kupanja koža se sjajila poput najskuplje svile.

            Ah, posljednji dan. Bilo je teško otići. Moj fizioterapeut me pogledao tako ozbiljno, tako čvrsto i rekao : “Iskra, ti si rijeka koja teče uzvodno.”

Šutjela sam bez tišine, a biseri su zvonili hodnikom bez zvuka. Ne, nitko nije plakao – ni fizioterapeut, ni mama, ni ja. To su samo biseri zvonili bez zvuka.

 

Komentari:

Oznake
Close