Ovo je priča o jednom sjajnom atletičaru iz jaskanskog kraja koji je bio kandidat za nastup na Olimpijskim igrama 1980. u Moskvi. Nažalost, u tome ga je spriječila smrt tadašnjeg predsjednika SFRJ, Josipa Broza Tita. Zbog toga u Beogradu nije održan miting na kojem je Mijo Sertić trebao potvrditi olimpijsku normu. Žalost je time veća jer je naš Jaskanac Mijo rezultat te norme istrčao.
Prije nego krenem o atletskoj karijeri našega Mije, kojeg su među zagrebačkim atletičarima prozvali Mihovil, osvrnut ću se na nekadašnje proglašenje najboljih sportaša bivše općine Jastrebarsko. Prvo takvo proglašenje organizirano je 1970. godine od strane omladinske organizacije Jastrebarsko, iako je od 1965. u našem mjestu djelovala SOFK-a Jastrebarsko koja je bila krovna sportska organizacija. Nakon tog prvog proglašenja čak je došlo do nesuglasica između omladine i SOFK-e. Valja se prisjetiti da je poslije tog izbora naredni organiziran tek 1980. i do te godine u Jastrebarskom nisu proglašavani najbolji sportaši. Ovdje ću samo podsjetiti na nekoliko sportaša koji su za postignute rezultate mogli biti proglašeni najboljima. Istraživanje sam uradio po dostupnim lokalnim novinama pa je moguće da nije bilo sportskih zapisa za pojedine godine i možda negdje postoje zapisi koji bi razveselili jaskansku sportsku javnost. Taj sam zaključak bazirao i na provjeri tadašnjih dobrih jaskanskih sportaša, točnije po njihovim postignutim rezultatima. Možda se nakon ovog teksta pojave i zapisi koji bi dokazali suprotno i otkrili jednu veliku nedoumicu.
Godine 1971., 1972. i 1973. rukometašice Jaske počinju svoj uspon i slave ulazak u Hrvatsku rukometnu ligu. Dvije od njih su primile sportsko priznanje (Irena Dabović i po usmenoj predaji Anđelka Bradvić (?), a bilo ih je još koje su to narednih godina zaslužile). Među njima su sigurno Vesna Slivnik, Svjetlana Bajalović, Lidija Peris, Branka Dragović, Mirjana Krga i Jadranka Prša. U nogometnim klubovima, ekipno, to su mogli biti NK Cvetković i NK Pribić koji su bili prvaci općinskih liga te izborili viši rang natjecanja među klubovima iz Karlovca, tadašnjeg podsaveza koji je vodio natjecanje. Uz to su nekoliko puta osvajali i općinski nogometni kup u kojem je nastupila NK Jaska koje se natjecala u višem rangu natjecanja. U tim je klubovima bilo i igrača koji su mogli biti najbolji, a neki su igrali i u bolje rangiranim klubovima poput igrača Cvetkovića, Marijana Jurkovića (Tehničar – Karlovac) i Mirka Vitkovića (Lokomotiva – Zagreb), zatim iz NK Jaske Davorin Kopić (Dinamo – Zagreb) Josip Balaško (Lokomotiva – Zagreb), Slavko Tatar (na probi u Dinamo – Zagreb), iz Pribića Stjepan Šimanović (na probi u Dinamu – Zagreb), a iz Okića Stjepan Puščak (na probi u Dinamu – Zagreb).
Nije trebalo dvojiti oko Marijana Bradvića, koji je sredinom šezdesetih nogometnu karijeru započeo u NK Jaski, a nastavio je u zagrebačkom Dinamu. U proljeće 1972. igrao je u Prvoj Saveznoj ligi za Maribor, a narednih godina do 1980. za još neke poznate klubove i amatersko-olimpijsku reprezentaciju Jugoslaviju koja je 1978. bila prvak Europe. Isto tako odličnu nogometnu golmansku karijeru je imao Jaskanac Čedomil Jerčinović branivši u drugoligašu Rudaru iz Ljubije. Nadalje, titulu najboljeg sportaša općine Jastrebarsko do 1980. godine, kada je SOFK-a Jastrebarsko vršila izbor najboljih u općini Jastrebarsko, mogli su dobiti i ostali izvrsni sportaši poput rukometaša Božidara Fresla Fiata, stolnotenisača STK Jaska Miljenka Kelečića (koji je postao član zagrebačkog Vjesnika), vozača auto – trka Svena Hlače, kuglaša Petra Malešića i naravno člana atletskog kluba Dinamo Zagreb, hrvatskog i jugoslavenskog reprezentativca Mije Sertića.
Trebalo je samo posložiti kriterije po kojima bi se rezultati ovih odličnih sportaša vrednovali. Možda je upravo sada stiglo vrijeme da se u našem gradu osigura jedan muzejski prostor gdje bi ovi i mnogi drugi zaboravljeni sportaši dobili svoj prostor. Njihovi su rezultati motivacija da Jastrebarsko treba cijeniti svoje nekadašnje sportaše i uspjehe koji su ostvarili u karijeri. Po tim njihovim sportskim postignućima su Jaskanci poznati i to je u konačnici dio sportske kulture našeg jaskanskog kraja.
Upravo je gore navedeno razdoblje bilo ono u kojem je Mijo Sertić postizao sjajne rezultate po kojima je zasluženo postao jedan od boljih hrvatskih atletičara, a vrijeme je da to štujemo i u našem gradu.
Najuspješniji jaskanski atletičar!
Mijo Sertić, od milja među atletičarima zvan Mihovil, rođen je 10. siječnja 1957. u Malunju 35. Trčanjem se počeo baviti nakon srednjoškolskog natjecanja na 1.000 metara koje je održano u Zagrebu, uz rijeku Savu. Ubrzo nakon toga zapazili su ga atletski stručnjaci i zahvaljujući njihovom pozivu dolazi u atletski klub „Dinamo“ Zagreb. Uporno trenira i zahvaljujući stručnom programu iz nastupa u nastup postiže sve bolje rezultate. Nakon uspjeha u omladinskoj konkurenciji sjajne rezultate postiže i u seniorskoj konkurenciji. Slijedom toga postaje i državni reprezentativac, a ovdje ću navesti samo neke njegove uspjehe u trčanju. Nakon što je postao omladinski prvak Hrvatske na krosu “Sportskih novosti” postaje i višestruki omladinski prvak Hrvatske i Jugoslavije na 3.000 metara. Godine 1976. u Bugarskoj u krosu na 6.000 metara postaje viceprvak Balkana u kategoriji mlađih seniora. Zanimljivo je da se to desilo u ožujku, a preko noći je pao snijeg.
Godine 1977. na međunarodnom natjecanju mladih atletičara u Rusama (Bugarska) između natjecatelja Bugarske, Čehoslovačke, Sovjetskog Saveza, Jugoslavije, Poljske i SR Njemačke pobijedio je Mijo Sertić na trkama 2.000 i 3.000 m sa zaprekama. To je natjecanje nosilo naziv miting Narodne mladeži Europe. U karijeri Mijo postaje i višestruki prvak Hrvatske i Jugoslavije na 1.500 i 2.000 metara sa zaprekama, a zatim i pobjednik nekoliko međunarodnih mitinga u trčanju na 2.000 i 3.000 metara sa zaprekama. Pobjednik je Kupa države na 2.000 metara sa zaprekama i na 3.000 metara sa zaprekama, zatim seniorski višestruki reprezentativac Hrvatske i Jugoslavije na 3.000 metara sa zaprekama i na 5.000 metara, te seniorski rekorder Hrvatske na 5.000 metara i na 3.000 metara sa zaprekama.
Prilikom pisanja ovog teksta Mijo Sertić se u tablicama Hrvatskog atletskog saveza na otvorenom nalazi među deset najboljih atletičara svih vremena u dvije discipline. Na 5.000 metara Mijo se nalazi na devetom mjestu s rezultatom 14:09.4, kojeg je postigao u Novoj Gorici 13. travnja 1980. godine. Na 3.000 metara sa zaprekama nalazi se na trećem mjestu s rezultatom 8:41.5, kojeg je pak postigao u Zagrebu 5. lipnja 1980. na Memorijalu Borisa Hanžekovića održanom na stadionu Maksimir. Pobjedu koju posebno pamti dogodila se 1978. godine u Karlovcu prilikom otvaranja novog nogometnog stadiona. Tada je po kišovitom i vjetrovitom vremenu pobijedio na Kupu Jugoslavije u disciplini 3.000 metara sa zaprekama. Poslije te pobjede Mijo je postao dokazani trkač na kojeg se moglo ozbiljno računati u bivšoj državi. Ubrzo postaje državni reprezentativac i nekoliko puta nastupa za reprezentaciju Jugoslavije. Osim nastupa na Balkanskim igrama, kao pojačanje nastupa i za atletski klub Crvena zvezda iz Beograda na europskom klupskom Kupu prvaka u Španjolskoj.
Cijela 1980. godina bila je podređena mitingu koji se trebao održati u Beogradu na stadionu JNA. Trebao je to biti miting na kojem bi potvrdio olimpijsku normu za OI u Moskvi 1980. godine. Zbog već spomenute smrti predsjednika SFRJ, miting nije nikada održan, a Mijo nije dobio priliku istrčati normu koja bi ga odvela na Olimpijske igre. Dokaz toj tvrdnji je i rezultat kojeg Mijo mjesec i pol dana kasnije na mitingu u Zagrebu postiže u disciplini 3.000 m sa zaprekama. Bio je to fantastičan rezultat koji se i danas nalazi na trećem mjestu tablice svih rezultata u Hrvatskoj.
Zbog svih tih rezultata koje je Mijo postigao u vrlo kratkom roku od pet godina, kad je ozbiljnije počeo trenirati u zagrebačkom Dinamu, naš sugrađanin zaslužuje da ga prozovem „Sveti Mihovil“. Njegovi su rezultati dio hrvatske povijesti, a mi Jaskanci se možemo ponositi da smo imali takvog sportaša i atletičara kojem su se svi divili, tim više jer je odrastao u našem Jaskanskom kraju i na prirodnom talentu. Mijo je sportsko bogatstvo koje zaslužuje sve pohvale, ali i prostor i vrijeme u koje ga moramo “pohraniti” za buduća vremena.
Dok je Jastrebarsko još bilo općina, povodom Dana općine 25. kolovoza znala je biti organizirana „Trka oslobođenja“. Na nekim od tih utrka, kada su mu to dozvolile obaveze, nastupao i Mijo Sertić. Znao je osvojiti prvo mjesto, ali je poneku utrku i izgubio, kad ju je neozbiljno shvatio ili možda bio premoren od brojnih nastupa. U svakom slučaju sa zadovoljstvom se odazivao na utrke u svojem mjestu kako bi razveselio zaljubljenike u sport i atletiku.
Obiteljski život u mladosti!
Mijo je dijete seljačke obitelji iz Malunja. Otac Ivan (5. rujna 1929. – 12. rujna 1975.) bio je poljoprivrednik, a majka Marija (rođ. Golojuh, 10. travnja 1933. – 10. veljače 2006.) je bila domaćica i poljoprivrednik. Imali su četvero djece, od koji je najstarija kćerka Draga (9. rujna 1953. – 13. siječnja 1954.) preminula nakon samo četiri mjeseca života. Brankica (30. kolovoza 1954. – 12. travnja 1970). im je bila druga kćerka, a preminula je u 16. godini života nakon što je pala s bicikla u Hrastju Plešivičkom. Mijo je treće dijete, a najmlađa Ljubica udata Ribarić rođena je 6. studenoga 1960.
Nakon što je u mladosti i naponu sportske atletske karijere ostao bez oca Ivana, Mijo je bio jedina muška osoba u kući koja se morala brinuti za mnoge poljoprivredne i kućne poslove koje je obitelj radila da bi mogla živjeti. Osim toga, redovito je iz Malunja pješice išao najprije u Osnovnu školu Jastrebarsko, a nakon toga dalje na školovanje autobusom u Zagreb. Bio je izuzetno nadaren za sport, a trčanje mu se nekako najviše svidjelo, i to naročito poslije dvije pobjede na krosu prvenstva srednjih škola „Sportskih novosti“. Godine 1975. je prvi puta pobijedio na krosu, a vrijedno spomena je da je tad u subotu cijeli dan radio u vinogradu, a drugi dan u nedjelju je krenuo na autobus za Zagreb i uvjerljivo pobijedio na spomenutom krosu koji je održan u park šumi Maksimir. Prilikom poljoprivrednih radova u vlastitoj je šumi na zemljanoj stazi sam izradio i prepone dužine 400 metara, gdje je trenirao kad je primijetio da bi mogao postići zapažene rezultate u tom sportu. Stručnjaci su ga primijetili prilikom pobjeda na sveučilišnim utrkama (bio je tada polaznik Fakulteta za fizičku kulturu). Na kraju osobnog obrazovanja Mijo je postao inženjer prometne struke. Godine 1980. prilikom rada na imanju u šumi pao je i ozlijedio zdjelicu, a tada je imao tek 23 godine. Nažalost, ta ozljeda značila je kraj njegove sportske karijere. U hrvatskom Domovinskom ratu se stavio na raspolaganje narodu i postao hrvatski branitelj.
Po završetku te atletske karijere, ljubav prema trčanju je ostala. Mijo je u Jastrebarskom pokrenuo rad s djecom i regionalna atletska natjecanja koja su jedno vrijeme trajala i bila su preteča osnivanja AK Jastreb 99 u našem gradu Jastrebarskom.
Ponajbolji rezultati Mije Sertića zapisani su u publikaciji AK Dinamo iz Zagreba, mnogi su prilozi napisani u dnevnim sportskim zapisima bivše države, a najviše će vam o njegovim dosezima moći ispričati prof. Milan Orešković, Mijin trener i autor nekoliko atletskih knjiga. Vrijeme je da i u našem Jastrebarskom, jaskanski “Sveti Mihovil” dobije mjesto koje zaslužuje nakon postignutih sportskih rezultata na najvišoj razini.
Koristeći osobnu arhivu Mije Sertića, arhivu Hrvatskog atletskog saveza, izdanu sportsku literaturu i lokalne novine te obiteljske fotografije Zdenke Robić napisao sam ovu priču i priložio fotografije koje dokazuju da je “Sveti Mihovil” bio jedan od najuspješnijih jaskanskih sportaša vremena koja su iza nas. Na podacima zahvaljujem i Matičnom uredu Jastrebarsko te gospođama Nadi i Đurđici.
Zdenko Vuković Cena
