Ovo je priča o čovjeku koji je kroz svoj 80-godišnji životni vijek prošao mnogo toga što su mu nametnuli oni vođeni suludim idejama osvajanja tuđih teritorija, pokoravanja i uništavanja tuđih života. Gospodin Franjo Šorman (1922. – 2002.) sigurno ne bi išao ovim putem da ga je sam mogao birati. Razne životne situacije jednostavno su ga tjerale da se prilagođava novonastalim problemima i da spasi svoj život koji mu je bio često u opasnosti. Unatoč svim tim životnim preprekama i teškoćama, situacije kroz koje je prolazio i vrijeme u kojem je nastavio život dokaz su vrijedne, poštene, radišne i cijenjene osobe.
Tko je Franjo Šorman?
Odakle su Šormani doselili u naš kraj i naselje Izimje i to „Gornje“, obitelj i potomci još uvijek nisu dovoljno istražili. Možda će se nakon ove priče netko iz obitelji i potruditi to istražiti kako bi njihovi potomci to mogli znati. Krenut ću od dijela kojeg sam osobno istražio. Franjin otac, Mijo Šorman (1888. – 1950.), kao dječak od 14 godina stupio je na tlo SAD-a. U razdoblju od 1902. do 1920. je radio na ciglani i štedio novac za naredne godine koje su bile pred njim u životu. Tim je svojim boravkom u SAD-u izbjegao godine Prvog svjetskog rata koje su zahvatile naše krajeve. Vrativši se iz SAD-a 1920. ubrzo se oženio Ljubom Šorman (1891. – 1966., rođena Starešinčić) iz Volavja.
Prvo njihovo dijete je bio Franjo (rođen 1. kolovoza 1922.), drugo je bila Barica (rođena 1923.) i treće Milka (rođena 1927.), koja je majka poznatom prof. dr. sc. Božidaru Šebečiću, dr. med. koji živi u Zagrebu. Mijo Šorman je nakon povratka iz SAD-a imao određenu ušteđevinu koju je čak i uložio u Pučku štedionicu d. d. Jastrebarsko (u Jastrebarskom poslovala od 1898. do 1948.). U stručnom istraživačkom radu našeg Jaskanca Siniše Lajnerta iz Hrvatskog državnog arhiva upisano je da je 31. listopada 1942. u Jastrebarskom održana izvanredna glavna skupština zavoda (Pučke štedionice d. d. Jastrebarsko) te su izabrani likvidatori. Sredinom studenog 1942. u prostorije štedionice je uselila talijanska vojska i nakon toga se poslovanje više nije moglo odvijati. Pučka je štedionica službeno likvidirana u socijalističkoj Jugoslaviji 1948. godine. Već u tim ratnim godinama 1942. Mijo Šorman je ostao bez svoje životne ušteđevine, a jedan dio novca je čak i posuđivao mnogim znancima. Sve to utjecalo je na daljnji život obitelji koja je od bogate i dobro stojeće (za ono vrijeme) odjednom postala obitelj osiromašena mukom stečene ušteđevine. Te promjene i početak rata odredile su daljnji život Mijinog sina, Franje. Mijin sin Franjo je 1941. godine, kad je na našim prostorima započeo Drugi svjetski rat, s nenavršenih 19 godina pozvan na odsluženje vojnog roka. Taj se vojni rok u početnoj godini NDH-a služio u domobranima gdje je i on raspoređen. Ustaše su pak s druge strane smatrane dobrovoljcima.
Franjo odmah kreće na vojnu obuku!
Po pozivu u hrvatsku vojsku, Franjo je kao mladić upućen na obuku za borbena djelovanja koja će takve mladiće dočekati na ratištima gdje će biti raspoređeni. Ta se obuka jedno vrijeme održavala i u Austriji, gdje je u „Vražjoj diviziji“ završio i hrvatski vojnik Franjo Šorman. U toj su diviziji bili hrvatski vojnici, a komanda i oficiri su bili Nijemci. Nije Franjo imao izbora birati kamo ići jer se nije moglo birati kamo koga pošalju. Dobro je bilo poznato da ako ne slušaš naređenja ti ne gine metak. Da bi mogao sačuvati glavu na ramenu morao se pokoravati. Poznavajući gospodina Franju s kraja devedesetih godina, dobro se sjećam njegovih priča i događaja za koje sam po prvi puta saznao upravo od njega. Školski program je bio nešto sasvim drugo u odnosu na njegova iskustva. Da je Franjo mogao birati, sigurno ne bi bio sudionik bilo koje vojske i ideologije, a svoju je domovinu koja je 1992. postala i država, volio iznad svega. Krajem 1942. „Vražja divizija“ je prebačena na ratište u Bosnu i to u teške poznate bitke kod Neretve (od siječnja do travnja 1943.) i Sutjeske (od 15. svibnja do 16. lipnja 1943.). Prilikom tih ratnih godina život mu je bio težak i neizvjestan, pun opasnosti od onoga protiv koga se silom prilika morao boriti. Među njima su bile paravojne jedinice (SS nacistička organizacija) i Gestapo (njemačka državna tajna policija) koji su samo vrebali da uklone, po njihovom mišljenju, nepodobne vojnike. To su bile vrlo opasne postrojbe kojih se redovna vojska bojala. Da bi svaki pojedinac sačuvao vlastiti život morao je biti poslušan u svim tim ratnim operacijama i naravno tražiti svoj put bijega od toga. Ratovi nikome nisu dobro donijeli, već samo smrt i pustoš, uz iznimku, hvala Bogu, propasti jedne ideologije koja je trebala nasiljem pokoriti cijeli svijet. Franjo Šorman je u takvim okolnostima uspio preživjeti i dočekati kraj rata. Prilikom povratka iz Mostara 1945. godine i smještaja u jednom dijelu jaskanskog područja, iskočio je kroz prozor jedne zgrade i pobjegao od vojske koja je bila vođena od Nijemaca. Potom je morao bježati od partizana, Nijemaca i ustaša te bilo koje vojske koja je mogla naići i pronaći ga. Samo njemu znanim putevima i sretnim okolnostima uspio je doći do svojeg Izimja. Nije mu ništa drugo preostalo nego da se privremeno skriva, a sakrivati se morao od svih jer nije u Izimju i svojem rodnom kraju bio četiri godine i nije poznavao situaciju. Bilo je to vrijeme kad su svi tražili „samo svoju budućnost“. No, došlo je vrijeme kad se morao negdje kao osoba i prijaviti. Pošto nije bio poznat već uspostavljenoj „Narodnoj vlasti“ naravno da je bio sumnjiv, ali trebalo je nešto i dokazati i izmisliti pa da ga se optuži. Možda je imao sreće, ako se to može tako nazvati, da je odveden na ratišta negdje daleko gdje nikom od „domaćih osoba koje su se prilagođavale svakoj situaciji“ nije bio na oku. Pošto ga nitko nije za bilo što optužio, niti je ikome zlo učinio, Franjo se u siječnju 1946. oženio Milkom (rođ. 25. srpnja 1929. prezimena Šebečić).
Po godinama i spisku koji je posjedovao Mjesni NOO, Franjo je 1947. morao na tzv. dosluženje JNA. Odveden je tada u Karlovac, a nakon povratka se posvetio svojoj supruzi Milki te nastavku života koji i dalje nije bio lagan. Franjo i Milka imali su u braku petero djece koja danas imaju svoje potomke. Franjo je tijekom boravka u vojski naučio voziti (tada vozio njemačku kuhinju) i njemački jezik. Rekao je da mu je to jedino što mu je dobro došlo u nastavku života iz cijelog tog perioda. Sve ostale strahote i ratne situacije morao je zaboraviti i hrabro krenuti u budućnost. Sam si je pronalazio poslove od kojih bi osiguravao egzistenciju svoje obitelji. Pasao je svinje, uzgajao konje i povremeno je bio „Kirijaš“ (prijevoznik s konjskom zapregom).
Human i društven čovjek!
Franjo je bio vrlo osjećajan i razuman čovjek. Poslije samih ratnih godina te početnih pedesetih godina na našim prostorima je vladala neimaština. Postao je svoj gospodar obrađujući zemlju i razne seoske poslove. Mnogi ga u selu Izimje pamte i kao osobu koja je na svojem banzeku pilila drva. Franjo je čak po svadbama svirao trzalačko glazbalo tipa tambure (prim), a za svoju dušu i harmoniku. Ljubav prema glazbi kasnije je prenio i na svoju djecu. Jedno je vrijeme sredinom pedesetih u obitelj Šorman došao živjeti mladi dječak koji se već nalazio na radu u dijelu Jastrebarskog imena „Rakitovica“, gdje je bila farma goveda. Ljudi sa okolnih sela uzimali su djecu koja su u ratnim vremenima ostala bez roditelja. Franjo je to dijete po prezimenu Hilt, koje su svi od milja zvali Đuka, prihvatio kao svoje. Prigrlio ga u svoju obitelj, pružio dobru skrb i zadržao, a zabavu je pronalazio u druženju s Franjinom djecom. Đuka je svima bio drag i simpatičan pa mu je odlazak u jedan veći hrvatski grad teško pao. Nakon povratka iz vojske, Đuka se ponovno vratio u Izimje, a Franjo ga je lijepo savjetovao da krene svojim putem jer je već odrastao i da traži svoj životni put – da pronađe posao u tvornici i da osnuje svoju obitelj. Mnogi su takve osobe zadržali za svoje potrebe i nisu se baš prema njima odnosili roditeljski kao Franjo. Krajem osamdesetih godina (nakon tridesetak godina) u Izimje je sa suprugom i jednom kćerkom (od tri kćerke u braku) došao jedan gospodin u svojem autu. To je bio Đuka koji se došao zahvaliti Franji za sve ono lijepo što je za njega učinio u mladosti. Franjina obitelj pamti i kad se 1960. išao oprostiti od kardinala Alojzija Stepinca poslije njegove smrti. Tada je pješke išao kroz šumu u Krašić, kad se narod opraštao od voljenog kardinala. Sve su to zapažale i vidjele oči koje su si tražile „bolji položaj u društvu“.
Krajem šezdesetih godina Franjo odlazi na privremeni rad u Njemačku. Tada mu je dobro došlo poznavanje njemačkog jezika. Dogodilo se Hrvatsko proljeće, a Franjina djeca i Franjo su zbog raznih pomisli „osoba koja su vidjela samo svoju budućnost“ morali i dalje živjeti obilježeni svojom prošlošću, kao i mnogi drugi. Za takve „podobne osobe“ su svi i dalje bili sumnjivi, naročito oni koji su imali neku poveznicu s Njemačkom. Odmah su im pripisivali suradnju s emigracijom. Franju je zanimao samo financijski dio i kako da njegova obitelj što bolje živi. U Njemačkoj je radio poslove na niskogradnji, a kao čovjek velike praktične inteligencije i upornosti dobivao je sve složenije poslove koji su bili bolje plaćeni. Sredinom osamdesetih godina vratio se iz Njemačke. Radom u inozemstvu u kojem se odlično snašao i pokazao svoju sposobnost i praktično znanje te bio cijenjen radnik, Franjo je svojoj obitelji priskrbio materijalnu sigurnost, dobru mirovinu i lakše umirovljeničke dane.
Veliki društveni trag Franjo je ostavio i kao vatrogasac u Izimju „Gornjem“ gdje je kroz vrijeme bio jedan od vodećih članova DVD-a. Neke ga se školske generacije koje su polazile niže razrede osnovne škole u Čegljima sjećaju da je više puta bio Djed Mraz, ponajprije jer je početkom šezdesetih godina u Čegljima učitelj bio Milan Kolarić (kasnije predsjednik općine Jastrebarsko). Kolarić je bio u dobrim odnosima s poštenim čovjekom Franjom i zbog toga ga je često zvao da uveseljava djecu. Tu društvenim aktivnostima Franje nije bio kraj. Po povratku iz Njemačke pjevao je i u Zboru umirovljenika Jastrebarsko sve do početka hrvatskog Domovinskog rata. Volio je život i uživao u svakom domu. Zadnjih godina života je rado je govorio da mu je sada baš lijepo živjeti. Franjo je i u osamdesetoj godini bio vitalan, neiscrpne energije i pun ideja, ali bolest nije pitala. Umirovljeničke dane do smrti proveo je u Hrvatskoj koju je toliko volio i konačno doživio.
Zaključno, ovo je jedna priča koja dokazuje kako mlada osoba, Franjo, zbog nekih ideologija mora krenuti u rat, hoće – neće, ali mora, i zbog toga mu je cijeli život bio križni put. Osoba koja ostaje živa u ratu, ali nastavlja život s vjerom u bolju budućnost unatoč traumama. Uz sve to dokazuje i da se može izdići i iz toga. Postaje društveno koristan, iza njega ostaju potomci koji također daju svoj doprinos u svojem opredjeljenju pojedincima i društvu. Postavlja se logično pitanje – da je Franjo stradao u ratu, bi li se o ovome nešto znalo i bi li bilo potomaka? Sigurno se još mnogo toga lijepog i korisnog ne bi dogodilo. Franjo je imao sreću, a mnogi nažalost nisu; nisu htjeli u rat, ali su morali. Hrvatski Domovinski rat nam je još jedna potvrda slične teze.
Sve normalne osobe kažu zaboravimo lošu prošlost i okrenimo se sadašnjosti, kad budućnost još ipak ne možemo predvidjeti! Slažem se s tim razmišljanjem i upravo je ova priča o gospodinu Franji dokaz jedne takve ljubavi prema nekim vremenima, čovjeku, obitelji, društvu, svojem kraju, gradu i državi koju imamo. Zahvaljujem kćerki gospodina Franje, Milici na fotografijama i podacima te dopuštenju da objavim ovu priču.
