Ovo je priča o naselju Cvetković koje je od svojeg spomena bogatstvo i vrijednost Jaskanskog kraja. Mjesto je to vrijednih ljudi, poznatih svećenika i znanstvenika, bogate tradicije, odličnih sportaša, cijenjenih vatrogasaca, povijesnih običaja, zabavnih mještana koji kroz pjesmu, ples i brojne glazbenike njeguju kulturu. Nekoliko prosvjetnih radnika je kroz povijest dalo izuzetno veliki značaj školstvu, obrazovanju brojnih generacija i razvoju mjesta Cvetković na više polja.
Prvi spomen!
Mjesto Cvetković dobilo je ime po rodu Cvetkovića koji je u 13. stoljeću s još nekim rodovima koji i u današnje vrijeme žive na području ili okolici Jastrebarskog nastanio područje hrvatske županije Podgorske. Pročelnik Cvetko (Chuetchk) prvi se puta spominje 1244. i po njemu je rod dobio ime. Od te godine rod Cvetkovića uvršten je u red nižeg plemstva. Pleme je vojnička, pravna i društvena jedinica, a sastavljeno je od više rodova i obitelji čije je porijeklo od zajedničkog pretka. Narednih godina općina Cvetković je branila svoje zemljišne posjede i šumu jer je bilo mnogo nesuglasica i otuđenja od susjeda i tadašnjih vladara. U 15. stoljeću ban Ivan Korvin priznao je sloboštine i plemstvo mještanima Cvetkovića. Osim što im je bio prijatelj, bio je i njihov zaštitnik. Taj je put kroz svoje nasljednike slijedila i obitelj Erdödy, koja je došla u posjed tvrđe-grada Jastrebarsko. Unatoč svemu tome žitelji Cvetkovića stalno su morali dokazivati svoja plemićka prava i sloboštine, a prijetila su im brojne opasnosti, od pojedinih obiteljskih nasljednika Erdödya do turskih najezda i osvajača, pa čak i od carske vojske početkom 18. stoljeća. Svo to vrijeme mještani Cvetkovića bavili su se ratarstvom i stočarstvom, a kasnije i vinogradarstvom.
Novije doba!
Uz razne ratne opasnosti Cvetković se godinama borio i s ostalim prirodnim nepogodama. Bilo je tako i požara, a onaj iz 1711. je zahvatio cijelo mjesto i gotovo ga uništio. Postoji sumnja da je taj požar bio podmetnut. Trebalo je ponovno krenuti u obnovu mjesta iz početka, a tad je mještanima za oporavak dobro došla pomoć zemaljske blagajne. Početkom 18. stoljeća u vrijeme „Ilirskih pokrajina“ Cvetković pripada pod francusku upravu u Karlovcu, a krajem 18. stoljeća Cvetkovćanci su pisali molbu kraljevskom namjesničkom vijeću da se u franjevačkom samostanu u Jastrebarskom oformi župa kojoj bi pripadalo i njihovo mjesto. Nekadašnji Cvetkovćanci su bili pokapani u groblju koje je bilo franjevačko u Jastrebarskom. Plemenita općina Cvetković postoji već i opstaje već više od šest stoljeća, a u devetnaestom i dvadesetom stoljeću Cvetković se pamti po potoku koji je prolazio kroz cijelo mjesto. Na tom istom potoku postojali su i mlinovi.
Cvetković su zahvatila još dva požara. Godine 1853. u mjestu je osnovana Pučka škola, a petnaest godina kasnije sagrađena je jednokatna školska zgrada. Dvije godine prije gradnje te školske zgrade, 1866. treći požar je ponovno uništio skoro cijelo mjesto. U toj se školskoj zgradi, koja i u današnje djeluje kao Područna škola do četvrtog razreda, na prvom katu osim dvije učionice nalazi i stan za učitelja. U donjem dijelu te iste zgrade bile su prostorije plemenite općine. Godine 1880. s radom prestaje plemenita općina, a brigu o mjestu vodi Zemljišna zajednica Cvetković i Upravna općina.
Zemljišna zajednica je imala predsjednika, blagajnika i dvanaest odbornika. Vrlo dobro je poslovala te je kupila nekadašnje posjede grofa Erdödya i dio zvan „Rakitovica“. Osim toga, vodila je i brigu oko razvoja Cvetkovića na svim poljima. Pri kraju 19. stoljeća razvija se i društveni život mjesta. Godine 1893. osnovano je Dobrovoljno vatrogasno društvo koje i u današnje vrijeme uspješno djeluje i nastavlja tradiciju svojih predaka. Vrijedno je spomenuti da je Mirko, sin Nikole Lukšića, prvog vatrogasnog vojvode (od 1893. do 1926.), bio u vrlo dobrim odnosima s vođom hrvatskoga seljačkoga naroda Vladkom Mačekom. Zbog toga je Maček u nekoliko navrata dolazio u obiteljsku kuću Lukšić u Cvetković, a tako mu je jednom prilikom ostao šešir koji je i ostao u vlasništvu te cvetkovačke obitelji. Mirko Lukšić je nakon oca Nikole također dvadesetak godina bio uspješan vojvoda mjesnog DVD-a.
U drugoj godini nakon osnivanja DVD-a Cvetković osnovana je limena glazba. Zatim je osnovano tamburaško društvo 1912. iz kojeg je kasnije nastalo pjevačko društvo „Cvijet“ koje se kroz naredno razdoblje nekoliko puta obnavljalo. Novo obnavljanje bilo je 1923. a nakon toga i 1935. godine. Dana 31. ožujka 1935. obnovljeno je Prosvjetno pjevačko društvo „Cvijet“ u Cvetkoviću srez Jastrebarsko, banovina Savska. Njihova su pravila odobrena 24. kolovoza 1935. u Zagrebu od Kraljevske banske uprave Savske banovine. Potpisao ih je po naredbi bana Načelnik upravnog odjeljenja, nečitljivog potpisa. U drugoj točki tih pravila zapisana je svrha društva: „okupljanje seljana i njihovih čudorednih i duševnih vrednota u nastojanju oko podizanja seljačkog života k uzvišenijem obliku“. Tu svrhu društvo će postići: „svojim pjevačkim zborom, svojom glumačkom družbom, koja ima da radom i djelovanjem širi kazališnu umjetnost, priređivanjem predavanja tečajeva u svrhu obrazovanja i uzgajanja seljana, postepenim stvaranjem svoje knjižnice, priređivanjem koncerata i predstava, udruživanjem sa društvima, koja imaju jednaku ili djelomičnu istu svrhu“.
Na ovoj Prvoj glavnoj Skupštini 31. ožujka 1935. svoj su potpis stavili slijedeći mještani: Anka Batušić, Janko Bakšić, Jelka Šegudović, Pavica Pavlaković, Mirko Boričević, Mirko Batušić, Juro Batušić, Mirko Šegudović, Ivan Šoštarić, Blaž Klopović, Mirko Boričević II., Mirko Batušić II., Jelka Klopović, Jelka Boričević, Lojza Klopović, Kata Boričević, Jelka Dikšić, Lojza Batušić, Jelka Šoštarić, Draga Karas, Lojza Bakšić, Vlado Loparić, Draga Glas, Draga Loparić, Jelka Dikšić II., Pepica Batušić, Lojza Dikšić, Lojza Bakšić II., Jelka Šegudović II., Jelka Batušić, Lojza Klopović II., Dragica Pavlaković, Lojza Batušić II., Josipa Batušić, Lojza Bakšić II., Jelka Batušić II., Jelka Rataj, Tereza Batušić, Kata Boričević II., Draga Šegudović, Jelka Pavlaković, Ivan Sitar, Milka Borković, Draga Bakšić, Lojza Batušić III., Ljuba Boričević, Katica Kristijan, Draga Pavlaković, plus dva nečitljiva potpisa. Jedno vrijeme prije Drugog svjetskog rata predsjednik „Cvijeta“ bio je Ivan Lukšić.
Limena glazba je nakon prvog osnivanja u 1894. također u nekoliko navrata obnavljana. Godine 1924. zahvaljujući Zemljišnoj zajednici do kraja je izgrađen vatrogasni dom (koji se počeo graditi početkom 20. stoljeća) te i u današnje vrijeme krasi mjesto. Krajem tridesetih godina Cvetković zahvaljujući brizi vodećih osoba Zemljišne zajednice dobiva i struju. Mještani su krenuli u razvoj mjesta, kad se pojavila nova nedaća i Drugi svjetski rat koji je osim usporavanja razvoja donio i određene žrtve mještana na raznim bojištima.
Mještani Cvetkovića bavili su se i stočarstvom. Dana 2. ožujka 1934. Stočarska udruga za uzgoj goveda simentalske pasmine iz Cvetkovića na osnovu pisanih pravila primljena je u Savez stočarskih udruga u Zagrebu. Djelovanje Udruge protezalo se na područje općine Cvetković. U trećem članku pod brojem tri u pravilima je upisano: „Udruženi znakovi za krave jesu za čistokrvnu – na lijevom rogu slovo „C“ , a na desnom redni broj matične knjige. Udruženi znakovi za telad jesu za čistokrvnu – u lijevom uhu utetovirano slovo „C“, a u desnom redni broj prigojne knjige.“ Predsjednik Udruge bio je Stjepan Loparić, a tajnik Mirko Lukšić.
Dana 2. listopada 1934. Stočarska udruga za uzgoj svinja čiste turopoljske pasmine iz Cvetkovića na osnovu također pisanih pravila primljena je u Savez stočarskih udruga u Zagrebu. Predsjednik te Udruge bio je Juro Galetić, a tajnik Bakšić. Udruženi znakovi za krmače jesu za čistokrvnu: „Na desnome uhu markica sa slovom „C“ i rednim brojem matične knjige. Udruženi znakovi za praščiće jesu za čistokrvnu: na lijevome uhu markica sa slovom „C“ i rednim brojem prigojne knjige ispod matičnog broja matere. Ratna događanja i godine su mnogo toga promijenili.
Poslije Drugog svjetskog rata, 1947. godine rasformirane su Zemljišne zajednice, a njihova imovina je postala državna. Početkom 20. stoljeća velike zasluge po takvim mjestima poput Cvetkovića pripadale su prosvjetnim radnicima. Glavni učitelj u Cvetkoviću tada je Đuro Rožman koji je bio pokretač i osnivač brojnih kulturnih događanja. U mjestu se zadržao tridesetak godina, do 1926. kad su mu Cvetkovćanci zahvalili na prekrasnom oproštaju u njegovu čast. Naslijedili su ga bračni par Buneta, Milan (kojeg su svi zvali Mile) i supruga mu Zora koji su radili kao prosvjetni radnici od 12. ožujka 1926. do 1. prosinca 1950. Rad su nakon njih nastavili njihov sin Vladimir Buneta i učiteljica Olga Loparić. Nakon toga je bilo još nekoliko učitelja koji su se također uključili u društveni život, poput bračnog para Lucarić, Pere i Zdenke te još nekoliko vrijednih prosvjetnih radnika…Dragice Leke i Katice Pavković te njihovih slijednika.
Bogatstvo Cvetkovića!
Poslije završetka Drugog svjetskog rata u Cvetkoviću najprije djeluje Seljačka radna zadruga, a nakon toga do početnih šezdesetih godina i Opća poljoprivredna zadruga. Krajem pedesetih godina mještani su uredili pašnjake za goveda da bi već početkom šezdesetih stočarska proizvodnja propala. Nakon toga su se mještani usmjerili na druge izvore prihoda i zanimanja. Pri kraju 1945. ponovno je obnovljen rad pjevačkog društva „Cvijet“ čiju su tradiciju nastavili mještani 1975. Značajan doprinos uspjehu i radu tada je dala učiteljica glazbenog odgoja u osnovnoj školi Jastrebarsko, Nada Andrić. Od tih godina nekako intenzivnije počinje rad tamburaša i folkloraša. U Cvetkoviću je uvijek bilo zanimljivih glazbenika koji su sa svojim istomišljenicima obogaćivali zabavni i društveni život. Bilo je tu više generacija tamburaša, a jedno je vrijeme obilježila i grupa „Džumbus“ koja je svirala zabavnu glazbu. Drvene kuće zamjenjivale su zidane kuće, nestajala je volovska i konjska snaga, kupovali su se traktori, pojavljivali noviji tipovi bicikala. Djeca su se veselila pravim igračkama, bolje stojeći gospodari su uz radio kupili i TV prijemnike. Tada se TV gledala zajednički kod susjeda u jednoj prostoriji. Nama, tadašnjoj djeci to je bila iznenađenje i prava zabava, a slika je naravno bila crno-bijela. Susjedi su pomagali jedni drugima oko poljoprivrednih i ostalih domaćih poslova. Djeca su radosno skakala oko tih poslova i veselila se svemu što ih je okruživalo. Gradnja novih obiteljskih kuća okupila je sve one koji su htjeli i mogli pomoći. Najprije se miješao beton na ruke, a nakon toga su kupljene miješalice i sve je bilo drugačije, postepeno.
Pošto sam i ja rođen u Cvetkoviću te sam proveo dio mladosti tamo, kod bake Anđelke rođ. Tupec (1918. – 1995.) i djeda Stjepana Pavlakovića (1912. – 1973.) koji su roditelji moje majke Nade (1940. – 2018.), dobro se sjećam nekadašnjeg izgleda mjesta. Uz to sam polazio i prvi razred osnovne škole u Cvetkoviću. Učiteljica mojoj generaciji (rođ. 1960.) bila je Zdenka Lucarić.
Sjećam se brojnih događaja i zbivanja: vođenja goveda na pašu, vatrogasnih zabava, nogometnih utakmica kluba, dječjih igara oko potoka, mlinova i mostova, uličnih okupljanja i utakmica među „dilencima“ (donji dio sela), zatim pokoje utakmice protiv vršnjaka iz srednjeg i gornjeg dijela sela, brojnih vuzmenjaka (krijesova) i tradicionalnih običaja. Nezaboravne su bile igre i sa domaćim životinjama kojih su vrvile cijelim mjestom. Početkom sedamdesetih godina u Cvetkoviću se izgrađuju potrebne komunalije i vodovod, a početkom osamdesetih godina asfaltirana je i cesta koja je tada i modernije osvjetljena. Tom je izgradnjom mjesto u potpunosti promijenilo izgled jer više nije bilo potoka koji je zatrpan, kao ni brojnih mostova.
Cvetković je poznat po i svojem govoru, narodnoj nošnji, uspješnim mještanima mlađih generacija, brojnim hrvatskim braniteljima koji su 1991. stupili u obranu svojih obitelji, mjesta, općine i cijele Lijepe Naše. Ti su mladići bili spremni dati i vlastiti život da narednim generacijama Cvetkovića, našeg Grada Jastrebarskog, kraja i konačno vlastite države Hrvatske bude ljepše i bolje. Bogatstvo Cvetkovića su i dalje svi bivši i sadašnji članovi DVD-a koji vrlo uspješno djeluju od svojeg osnutka kroz nasljedne generacije. Vatrogasci su nosioci humanog i zabavnog dijela života. Vrijedni spomena su i svi sadašnji mještani koji njeguju tradiciju i štuju običaje svojih potomaka kroz razne priredbe, događaje i sjećanja. Novije generacije uspješnih sportaša, dugogodišnja Udruga lovaca, brojni aktivisti i pokretači raznih događanja na kulturnom planu. Mještani Cvetkovića oduvijek su Hrvati i rimokatolici, povodom toga su i štovani župljani župe Jastrebarsko.
Brojni su žitelji kroz nešto više od stoljeća iz Cvetkovića odselili preko „bare“ u SAD, Kanadu i još neke prekooceanske zemlje. Jedni su to radili početkom 20. stoljeća, a drugi prije Prvog svjetskog rata, sve do svjetske ekonomske krize. Trend iseljavanja nastavio se i dalje prije Drugog svjetskog rata pa i nakon njega. Brojni Cvetkovćanci i njihovi potomci redovito su, kao i oni koji su privremeno otišli u zapadnoeuropske zemlje, kroz sve te godine pomagali svoju rodnu grudu i voljeno mjesto Cvetković. Cvetković je našem Gradu Jastrebarsko dao nekoliko poznatih osoba od kojih ću ovdje spomenuti samo neke: teologa i svećenika Stjepana Bakšića, liječnike, dr. Stjepana Dimnjakovića (1901. – 1964.) i njegovog sina dr. Janka Dimnjakovića, znanstvenike, dr. sc. Nikolu Šegudovića (1946. – 2012.) i prof. dr. Mirka Dikšića.
Kroz ovu priču sam prikazao sam nešto iz baštine i vrijednosti jaskanskog naselja Cvetković, a moglo bi se mnogo toga još napisati i objaviti. Neka to ostane za neka druga vremena i prilike.
Koristio sam literaturu: Stjepan Šegudović; Mjesto Cvetković u prošlosti, Cvetković nekad-danas, 1983.; – uredili Zdenko Lončarić i Nino Škrabe, Lijepa Naša Hrvatska – 1991.; više urednika, te koristio fotografije i neke zapise od osoba: Nikole Lukšića, Mladena Boričevića, Davorina Kopića, Siniše Lajnerta, Borisa Turkalja, Miljenka Pavlakovića, Mirka Batušića Belana, Janka Dimnjakovića, kao i vlastitu obiteljsku arhivu te arhivu Radio Jaske.
