Bilo mi je potrebno jedno duže vrijeme da istražim i proučim dostupnu objavljenu literaturu kako bih mogao napisati ovu priču, a sav uloženi trud ne bi uspio da nije bilo mojeg poznanika magistra povijesti Mije Igora Ostojića iz Zagreba. Povodom toga izuzetno velika i neizmjerna zahvala ide njemu za sve ono što mi je istražio i ustupio. Nakon toga sam odlučio objaviti tekst koji slijedi jer kroz povijest se događalo i mnogo toga što je bilo manje važno, ali i mnogo toga što se nije znalo jer nije dovoljno istraženo i nije se tome pridavao neki značaj. Neka se nešto objavi i iz drugog kuta i nekih drugih spoznaja, a na vama je odluka poštovani čitatelji koliko vas to interesira.
Ovo je priča o ocu Valentinu i sinu Zdravku Lencu, rimokatolicima koji su krajem 19. i početkom 20. stoljeća živjeli u Jastrebarskom. Njihovo tadašnje društveno djelovanje zaslužuje da se nakon niz godina i objavi. Unuk Valentina i sin Zdravka, Vladimir, u Drugom svjetskom ratu je pak izabrao svoj put i stranu. Ideologija za koju se opredijelila ta obitelj je bila njihov izbor u vremenima koja su iza nas.
Odvjetnik Valentin Lenac dolazi živjeti u Jastrebarsko!
U drugoj polovici 19. stoljeća, poslije izgradnje željeznice između Zagreba i Karlovca, 1865. godine, poveći broj novih mještana doselio je u Jastrebarsko. Mnogi od tih novih mještana ubrzo su se uključili i u društveni život grada. Tako se u Narodnim novinama br. 144 od 27. lipnja 1870. spominje odvjetnik Valentin Lenac (Senj, 9. veljače 1828. – Jastrebarsko, 4. prosinac 1906.) iz Jaske koji je kao skrbnik zastupao kućnu zadrugu Kukulić iz Pisarovine. Predlažu se nove ideje koje postaju i stvarnost te se u Jastrebarskom razvija kulturni život. Jedna od tih osoba je bio upravo odvjetnik Valentin. Prije dolaska u Jastrebarsko, Lenac je u prvoj polovici 1863. bio jedan od mladih osoba koje su priredile ovacije Starčeviću u Zagrebu. Prilikom demonstracija i ovacija Starčeviću, Valentin je bio uhvaćen i pretučen. Zbog toga je bio osuđen na tri mjeseca zatvora. Bio je pobornik Ilirskog pokreta, kao akademičar je bio i sudionik demonstracija na Markovom trgu protiv bana, mađarona Franje Hallera u Zagrebu 29. srpnja 1845. To je događaj koji se pamti po srpanjskim žrtvama, a tada je Valentin Lenac bio i ozlijeđen. Prije dolaska u Jastrebarsko, odvjetnički ured je imao u Samoboru, a supruga mu je bila Adela rođena Hadžić. U Jastrebarskom je živio u nekadašnjoj Napoleonovoj bolnici, kasnije poznatoj kao Šubarova kuća. Tu je imao i svoj ured na prvom katu, a u prizemlju te zgrade je bila tiskara Prosen.
Sin Zdravko Lenac u vrijeme školovanja i studija!
Dr. Zdravko Lenac (Samobor, 19. veljača 1881. – Zagreb, 10. travanj 1940.) je u prvoj godini života ostao bez majke i povjeren je rođacima na odgoj. Osnovnu je školu polazio u Zagrebu, a potom i u Jastrebarskom kad se preselio ocu Valentinu. Potom gimnaziju polazi u Zagrebu do trećeg razreda, a nakon toga do šestog razreda u Karlovcu na Rakovcu. Školske godine 1897./98. polazi peti razred Klasične gimnazije u Karlovcu. Već tada je osnovao „Udruženje hrvatsko-srpskog bratstva“ koje je djelovalo protiv frankovačkih istomišljenika – učenika. Tada postaje i urednik literarnog đačkog lista „Neven“, drži predavanja i izdaje knjigu pjesama „Prvenci“ 1898./99. Zdravko je u sedmom i osmom razredu već u Nadbiskupskom sjemeništu u Zagrebu. Tu surađuje u „Zboru duhovne mladeži“ literarno i osniva „Jugoslovensko napredno bratstvo“. U to vrijeme održava predavanje o narodnom jedinstvu i gospodarskoj prosvjeti. U rodnom Samoboru osniva „Radničku knjižnicu i čitaonicu“. U godini 1902. napušta studij teologije i prelazi na pravo te je i dopisnik „Obzora“. Već u tim danima ga počinje zanimati politika. Naredne 1903. je vođa napredne omladine i pokreta financijske samostalnosti Hrvatske. Vrijeme je to kad je zbog svojih nekih postupaka iz Hrvatske otjeran zloglasni ban Khuen-Héderváry, a Zdravko Lenac tada tri i pol mjeseca provodi u zatvoru sa Stjepanom Radićem. Aktivno surađuje oko osnutka hrvatsko-srpske koalicije i bio je jedan među suradnicima „Pokreta“, prvog glasila hrvatsko-srpske koalicije. U 1904. godini je izaslanik Zagrebačkog sveučilišta u Milanu na međunarodnom visoko školskom kongresu, a sudjelovao je i u brojnim političkim i prosvjetnim narodnim pokretima. Potom je maturirao na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. U godini 1905. je student prava i od te je godine ponovno kod oca Valentina u Jastrebarskom.
Zdravko postaje društveno-politički aktivan!
U godini 1906. i 1907. izlazi pučki list „Iskrena Riječ“ u Jastrebarskom koji pokreće i uređuje Zdravko Lenac i to vlastitim sredstvima. Te su novine tiskane u duhu hrvatsko-srpske koalicije u nakladi 5.000 primjeraka. U 1906. godini na izborima je pobijedila hrvatsko-srpska koalicija. U Jastrebarskom je Zdravko jedan od osnivača Hrvatskog sokola. Hrvatski je sokol osnovan 18. kolovoza 1906., a za prvog je tajnika izabran upravo Zdravko Lenac. Podigao je pučku čitaonicu i knjižnicu. Već 1901. je bio tajnik Narodne čitaonice u Jastrebarskom. Držao je razna pučka i analfabetska predavanja te bio i društveno aktivan – organizirao je i govor protiv grofa Stjepana Erdödyja za Hrvatski Sabor, za protukandidata Antuna Bauera, člana hrvatsko-srpske koalicije i kasnije zagrebačkog nadbiskupa. Uz to je uspješan prozaist i pisac. Nekoliko njegovih pjesama među kojima je jedan dio posvećen svetkovinama objavljene su u lokalnim novinama „Iskrena Riječ“. Za vrijeme prebivališta u Jastrebarskom upoznaje i pravnika Vladka Mačeka (koji je u Prvom svjetskom ratu bio viši austro-ugarski časnik, kasniji političar, predsjednik HSS-a i potpredsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije), s kojim je narednih godina poslovno surađivao. Uz to je Vladko Maček (Jastrebarsko, 20. srpanj 1879. – Washington, 15. svibanj 1964.), postao krsni kum Zdravkovom sinu, Vladimiru, koji je rođen 1911.
Zdravko Lenac je u travnju 1908. diplomirao pravo, a već prvog maja od dr. Vladka Mačeka preuzima upravu i vođenje advokatske kancelarije dr. Josipa Majcena u Krapini, gdje nastavlja živjeti.U Krapini živi dvije i pol godine te osniva: „Društvo za prosvjetu Hrvatskog Zagorja“, zatim je osnovao vlastitu tiskaru i „Zagorske novine“ u duhu hrvatsko-srpske koalicije, a uz to održao je preko 100 predavanja diljem kotara (sreza) i aktivno sudjelovao kod priredbe 100 godina Ilirskog preporoditelja Ljudevita Gaja (1809. -1909.). Povodom toga je izdao „Spomenicu“ sa životopisom i literarnim esejom i slikama koje su se prikazivale Ljudevita i njegov rad. Podigao je i Hrvatski sokol.
Tri godine kasnije, 1911., Zdravko Lenac prelazi u Klanjec kao advokatski perovođa. Tu osniva Pučku knjižnicu i čitaonicu, Hrvatski sokol i organizira cijeli srez u stranku hrvatsko-srpske koalicije. Potom je organizirao Sokolski slet svih društava iz Hrvatskog zagorja, a u isto vrijeme surađuje na organizaciji Sokola u Pregradi te uspijeva. Sudionik je i kod otkrića spomenika u Klanjcu pjesniku hrvatske himne Antunu pl. Mihanoviću.
Ženidba i nastavak života!
Zdravko Lenac se oženio 10. prosinca 1908. u Jastrebarskom, a supruga mu je bila Zora rođ. Kleiner (Čabar, 17. veljače 1884.). Svjedoci su im bili Jaskanci, Antonia Hudolin i Franjo Kleščić. Zdravko je tada već imao prebivalište u Krapini, a Zora u Jastrebarskom. Ubrzo su preselili u Krapinu i zbog poslovnih obaveza Zdravka odredište je Sveti Ivan Zelina. Kćerka Nada rodila im se 6. veljače 1910. u Krapini, a preminula 2. siječnja 2015. u Ivancu. Sahranjena je u obiteljskoj grobnici Filipović na Mirogoju. Sin Vladimir rodio se 23. listopada 1911. u Svetom Ivanu Zelini gdje Zdravko dolazi na poziv Vladka Mačeka i kao perovođa vodi Mačekovu kancelariju. Tu osniva Pučku knjižnicu i čitaonicu, a nakon toga „Kotarsku putujuću knjižnicu“. Za doktora prava je promoviran 16. svibnja 1913. godine. U cijelom kotaru je pripremao „Organizacije hrvatsko-srpske koalicije“ te održao brojne skupštine, sastanke i predavanja. Prilikom boravka u Zelini jedan je od pokretača osnivanja podružnice „Hrvatske narodne straže“. Za potpredsjednika odbora podružnice izabran je odvjetnik dr. Vladko Maček, a za tajnika odvjetnički kandidat Zdravko Lenac.
U 1914. na dan proglašenja Prvog svjetskog rata zaustavio je kolonu pod hrvatskim barjakom predvođenu sreskim načelnikom koja je uzvikivala za rat i protiv Srba i kralja Petra. Nakon toga je proganjan (interniran) do 1918. Potom posredstvom dr. Antuna Bauera dobiva pravo na advokaturu, ali u Vrbovskom (Gorski Kotar) i to pod paskom žandarmerije. Tu je također osnovao Pučku knjižnicu i čitaonicu i držao predavanje o pobjedi Antante i propasti Austro-ugarske. U 1918. je imenovan u Narodnom vijeću komesarom od Karlovca do mora sa apsolutnom vlašću nad svim upravnim i vojnim organizacijama. Petog prosinca 1918. Zdravko Lenac je sudionik sukoba na Jelačićevom trgu između hrvatski nastrojenih osoba i mornara koje je u Ogulinu osnovao (srpska vojska). U Kraljevini SHS, 26. veljače 1919. utemeljena je žandarmerija za područje cijele države. To je oružništvo postavljeno na vojničkoj osnovi. Tako je uz vojsku žandarmerija bila glavni zaštitnik vodećih osoba u Kraljevini SHS. Godine 1930. po novom zakonu žandarmerija postaje pomoćni rod vojske Kraljevine Jugoslavije sa zadatkom da održava javni red i mir te da osigura izvršenje propisanih zakona.
Buran politički put Zdravko Lenac nastavlja u Ogulinu gdje 1919. ponovno pokreće Sokol i prvu sokolsku četu, izdaje list „Jugoslavenska misao“ (glasilo Jugoslovenske demokratske stranke) i vlastiti list „Pravo naroda“. Sudjelovao kod izrade Uredbe, kasnije Zakona za Agrarnu reformu. U godini 1919. nakon savjetovanja Zdravka Lenca, princ regent Aleksandar izdaje naredbu o „ispravki segregacije“ (bila je to ispravka nepravde i otete imovine – šume i pašnjake seljacima godine 1878. na koje su imali pravo od 1848. i ukidanja kmetstva). Nakon toga je Lenac imenovan glavnim povjerenikom Ministarstva agrarne reforme i osnovan je ured u Ogulinu. Krajem 1919. Lenac u Ogulinu osniva Jugoslavenski Sokol, a dvije godine kasnije organizira i Sokolski slet. Bio i Okružni načelnik Sušačko-riječke sokolske župe za okružje Kordun i Lika. Tu je osnovao i četničko udruženje prvo u prečanskim krajevima kao i prvu podružnicu „Narodne obrane“ od frankovačkih terora, zatim je organizirao brojne manifestacije po cijelom području za Jugoslaviju i Karađorđevića. Dvije godine kasnije izlaze pogrdni letci upućeni Zdravku Lencu, a na katoličke duhove masa ljudi pretukla je Lenca pa je imao 28 rana. Prilikom napada spasila ga je žandarmerija. Tri mjeseca ležao je u bolnici i bio na kućnoj njezi. Tada ga država suspendira advokature, a istraga je trajala skoro tri godine. Unatoč tome, Zdravko je ostao Jugoslaven. Izdao je i knjigu Afera Thurn-Taxiss (povijesno politički stručni prikaz) 1925. godine, potom nakon te knjige pristupa Srpskoj zemljoradničkoj stranci i izdaje svoj list „Zemljoradnik“, te sudjeluje i rukovodi skupštinom na organizaciji stranke u Beogradu. Već 1926. osniva „Zemljoradničku (poljoprivrednu) zadrugu“ koja je imala i svoj dućan u pasivnim krajevima (Ogulin). Za vrijeme boravka u Ogulinu, Zdravko Lenac 1927. brani Tita na sudskom procesu. Samo godinu dana kasnije (1928.) osniva „Jugoslovensko prosvjetno društvo Iskra“ u Ogulinu kojem je pristupilo 800 članova. Osnovao je limenu glazbu, orkestar, mješoviti pjevački zbor, čitaonicu, knjižnicu i društvene prostorije sa pet soba, a na Kraljev rođendan organizira „Iskra“ povorku od 1000 ljudi i bakljadu. U godini 1931. je dočekao njegovo veličanstvo, kralja Aleksandra I. u Ogulinu. Zatim se 1933. seli u Zagreb, gdje je odvjetnik i ne pripada niti jednoj političkoj organizaciji. No, nije imao mira i nakon nekog vremena postaje Ljotičevac i predsjednik pokreta „Zbor“ u Zagrebu. Jedan od zaključaka povjesničara o pokretu „Zbor“ je i ovaj: „ Jugoslovenski narodni pokret „Zbor“ je bio jugoslavenski profašistički i konzervativni nacionalistički pokret koji je u Ljubljani 6. siječnja 1935., osnovao odvjetnik Dimitrije Ljotić (Beograd 12. kolovoz 1891. – Ajdovščina 23. travanj 1945.), srpski političar i ministar pravde u vladi Petra Živkovića. Ideologija „Zbora“ je bila mješavina italijanskog fašizma, nacizma i srpskog pravoslavnog fundamentalizma. Pokret „Zbor“ je pod Ljotićevim vodstvom zastupao integralno jugoslavenstvo, autoritarnost, korporativizam, monarhizam, antikomunizam, antimasonstvo, antidemokratske stavove, srpsku pravoslavnu etiku, srpski seljački paternalizam i antisemitizam. Stranka nikada nije uživala veliku popularnost u Kraljevini Jugoslaviji, osvojivši oko 1% glasova na dva održana predratna izbora. Pokret „Zbor“ je pokušao da stupi u savez sa Njemačkom prije početka Drugog svjetskog rata. Njemačka je financirala „Zbor“ od 1937. Stranku je 1940. nakratko zabranila Cvetkovićeva vlada.“ U godini 1940., Zdravko Lenac je umoren u Zagrebu u blizini stanovanja u Vinogradskoj ulici i sahranjen je na Mirogoju u grobnici obitelji za koju mu se udala kćerka Nada. Jedna od pretpostavki je bila da je Lenca umorio član Hrvatske seljačke zaštite (osnovana 1936.). To međutim nikad nije dokazano i nitko nije optužen, iako je bilo određenih postupaka protiv sumnjive osobe.
U svojem doktorskom radu Željko Karaula „Hrvatska seljačka zaštita u Kraljevini Jugoslaviji“ piše da je dr. Vladko Maček nakon ubojstva Zdravka Lenca posjetio njegovu obitelj i izrazio sućut jer su bili obiteljski prijatelji, unatoč političkoj orijentaciji. U fusnoti tog rada Karaula piše i da su Maček i Lenac bili kumovi te da je Maček namjestio njegovog sina Vladimira u Beogradu u Hipotekarnoj banci. Uz to dodaje da se Zdravko Lenac zamjerio mnogima svojim radom u Jugoslavenskom sokolu (poslije zabrane djelovanja Hrvatskog sokola 1929. godine, njegovo djelovanje nastavlja novoosnovani Jugoslavenski sokol) i „Zboru“ te da je bio izrazito jugoslavenski orijentiran. Nakon odlaska sina Vladimira u Beograd gdje je nastavio živjeti i pogibije supruga Zdravka Lenca, za njim je doputovala i majka koja također život nastavlja u Beogradu.
Zdravkov sin Vladimir izabrao svoj smjer i put!
Vladimir od 1918. do 1922. polazi osnovnu školu u Ogulinu, srednje školovanje nastavlja od 1922. do 1930. na Sušaku, a sveučilište od 1930. do 1937. u Subotici te postaje odvjetnik. Od 1937. do 1938. uvršten je i polazi školu rezervnog oficira u Sarajevu i već tada je bio starješina (predsjednik) omladinske organizacije „Zbora“ u Zagrebu na Sveučilištu. Poslije toga 1938. i 1939. živi u Zagrebu kao nezaposlena osoba. Potom je od 1939. do 1944. bankovni službenik u Beogradu te radi u Nacionalnoj banki i voditelj je omladinskog „Zbora“ za cijelu zemlju. Nakon toga je postao i šef Ljotićevog kabineta. U tiskanoj knjižici autora Dimitrija Ljotića koja je tiskana na početku Drugog svjetskog rata je zapisano: „Posvećeno ceni druga dr. Zdravka Lenca advokata iz Zagreba mučki ubijenog 10. 4. 1941. god. (opaska autora: 10. 4. 1940.) u Zagrebu, zbog odanosti Kralju i Jugoslaviji, čije ubice ni banovina Hrvatska ni Kraljevina Jugoslavija ne uspeše ni do danas pronaći i zatvoriti. Ali je zato, njegovog sina Vladimira Lenca, vrhovnog starešine Belih Orlova, uprava grada Beograda uspela da pronađe i zatvori, zlostavlja i muči u svojim zatvorima više od mesec dana, opet zbog odanosti kralju i Jugoslaviji, pa ga ni sada posle tri meseca i više ne pušta u slobodu, već ga progoni na prinudni boravak.“ U travnju 1941. Vladimir Lenac je bio rezervni oficir u puku u Osijeku. Po saznanju da je 10. travnja 1941. proglašena NDH, napušta puk s grupom oficira i odlazi u Brčko gdje se priključio pukovniku Draži Mihailoviću koji ga prihvaća i postavlja za svog ađutanta. Potom svi zajedno sredinom svibnja 1941. odlaze na Ravnu Goru. Za vrijeme rata ga je Draža Mihailović unaprijedio u viši čin oficira.
Već 1944. Vladimir Lenac bježi u Austriju!
Od kolovoza 1944. do ožujka 1945. je prisilni radnik u radnom logoru u Beču (Austrija). Od ožujka 1945. do rujna 1945. je nezaposlen i u Tranzitnom logoru u Karlsruheu (Njemačka). Od rujna 1945. do 1946. je nadzornik prijevozničke firme u Münchenu. Od 1946. do kolovoza 1948. je službenik Srpske pravoslavne crkve u Münchenu. Od kolovoza 1948. do prosinca 1948. je glavni činovnik DP kampa, a od prosinca 1948. od svibnja 1950. je glavni činovnik IRO prolazeći (Pasing), sve to u Münchenu. Od svibnja 1950. do kolovoza 1951. je u Münchenu ponovno nezaposlen. Od kolovoza 1951. do siječnja 1952. je knjigovođa u bolnici u Münchenu. Živio je na adresi Donaustrasse 5 u Münchenu. Tada dobiva i Izjavu o podobnosti (status izbjeglice je dao 3. kolovoza 1948. u Njemačkoj u Münchenu). Vjeroispovijest mu je bila pravoslavna i bio je slobodna osoba. Dobiva obrazac za prijavu preseljenja. Na australski kontinent emigrira 22. siječnja 1952. u pratnji supruge Anđelke (rođ. Branovački, 28. travnja 1913. u Senti) i sina Zdravka rođenog 5. svibnja 1942. u Beogradu. Potvrdu australskih vlasti da može slobodno živjeti u Australiji dobiva 24. siječnja 1952. Osim jugoslavenskog jezika koristio se i njemačkim. Daljnja njegova sudbina nije poznata.
Zdenko Vuković Cena
