Uvijek se razveselim kad pronađem bilo koji povijesni podatak vezan za moje Jastrebarsko i zbog toga ću i dalje uporno pretraživati, sakupljati i objavljivati zanimljivosti. Nedavno sam tako naletio na jednu vrlo zanimljivu fotografiju, a kad sam ju pogledao nisam mogao vjerovati što vidim. Jedan od razloga tome je da u Jastrebarskom jednostavno više nema osoba koje bi znali nešto o tome. Drugi veliki problem je i taj da nema niti pisanog traga o nekim događajima i ljudima. Upravo to me dodatno motivira da se bavim ovakvim pričama.

Po primitku ove fotografije krenuo sam u daljnje istraživanje, ponajprije preko svojih prijatelja i poznanika. Prvo sam išao provjeriti tu kuću koja se i danas nalazi u Jastrebarskom, a kad sam se uvjerio da je to kuća s fotografije, morao sam krenuti dalje. Nastavio sam razgovor s prijateljem Davorinom Kopićem koji mi je u gruntovni provjerio vlasničke odnose. Nakon toga je Davorin s fotografijom upoznao Franju Medvedovskog Dadu, koji se odmah dosjetio nazvati umirovljenog generala Zlatka Rendulića Cecu. On je krajem rujna ove godine proslavio 100 rođendan, a živi u Beogradu i nekadašnji je Jaskanac. Po pričanju njegovog oca dr. Juraja Rendulića (Krašić, 23. svibnja 1886. – Jastrebarsko, 8. srpnja 1977.) i usmenoj predaji, Zlatko je upamtio da je krajem 19. stoljeća u toj kući, koja je građena šezdesetih godina tog stoljeća, bila menza gdje se nekad hranila vojska Austro-Ugarske. Zlatko Rendulić je rekao i da je nekad u Jastrebarsko dolazio i ban Jelačić te je usput spomenuo još neke zanimljivosti za njegov dolazak.

Ukratko o banu Jelačiću!
Koristeći Wikipediju kao izvor, znamo je da je Josip Jelačić rođen 16. listopada 1801. godine u Petrovaradinu koji je tada bio dio Vojne krajine. Njegov otac Franjo je bio podmaršal austrijske vojske i zapovjednik slavonske Vojne krajine. Zahvaljujući sačuvanim podacima Zvjezdane Domladovac iz časopisa Meridijani/prosinac 2006., autora Hrvoja Gračanina i Tomislava Đurića, prenosim nekoliko zanimljivih podataka koji su u tom časopisu upisani.
Iz Petrovaradina se obitelj Jelačić preselila u Karlovac, a Josipa su tada svi zvali Pepi. Već 1805. je Franjo umirovljen i život nastavljaju u Zagrebu. Krenuo je na školovanje u Terezijansku akademiju u Beču. Tijekom toga školovanja pokazao je zanimanje za vojništvo. Postao je vješt mačevalac, odličan strijelac i spretan jahač. Zahvaljujuću Jelačiću bilo je mnogih ratnih pobjeda, a on je zbog tih zasluga u toku jedne godine promaknut tri puta.
Dana 5. lipnja 1848. u Zagrebu je ustoličen za hrvatskog bana. Ima velike zasluge u borbi za uvođenjem hrvatskog jezika u javni život. Uz to, ostavio je važan trag u kulturnom i gospodarskom napretku Hrvatske. Njegova majka zvala se Ana, djevojački Portner. Stara hrvatska plemićka obitelj Jelačići je podrijetlom iz Like. Josip grof Jelačić Bužimski bio je general i ban hrvatski, dalmatinski i slavonski u razdoblju od 1848. do 1859. Poznat je po tome da je ukinuo kmetstvo i sazvao prve izbore za Hrvatski sabor.
Dana 22. srpnja 1850. vjenčao se sa Sofijom. Godine 1855. rodila im se kćer Anica. Nažalost, Anica je preminula kao devetomjesečna djevojčica od tifusa, a iste godine 1856. bana Jelačića su počeli mučiti zdravstveni problemi. Preminuo je 20. svibnja 1859. u Zagrebu. Banu u čast je dana 23. lipnja 1848. zagrebački trg Harmica nazvan Trg bana Josipa Jelačića. Dana 1. svibnja 1854. zagrebački gradonačelnik Janko Kaumauf predlaže da se banu podigne spomenik u središtu Zagreba. Nakon odobrenja Gradskog vijeća tog prijedloga u veljači 1855. počeli su se prikupljati dobrovoljni prilozi, a tek 1864. spomenik biva dovršen. Konjanički kip je izradio tadašnji kipar, bečki umjetnik Anton Dominik Fernkorn, a u bečkoj ljevaonici ga je broncom prelio Čeh J. Röhlich. Svečano otkrivanje spomenika bilo je 16. prosinca 1866. Postavljen je tako da je ban mač usmjerio na sjever prema Mađarskoj. Taj je spomenik na zagrebačkom središnjem trgu stajao sve do noći 25./26. srpnja 1947. kad je odlukom nove vlasti u Jugoslaviji uklonjen. Tada je i Jelačićev trg preimenovan u Trg Republike. Spomenik je spašen jer ga je muzeolog dr. Antun Bauer pospremio u muzejski prostor.
Na zagrebački trg je vraćen 16. listopada 1990., a najveće zasluge pripadaju zagrebačkom obrtniku Željku Šelendiću koji ga je restaurirao. Prilikom toga postavljanja spomenik banu Jelačiću je okrenut na jug i to iz estetskih razloga. Tada su u spomenik stavljeni tadašnji dinari i fotografije kao povijesno svjedočanstvo o rađanju hrvatske države. U današnje vrijeme trg nosi ime Trg bana Jelačića.



Banov dolazak u Jastrebarsko!


Za vrijeme života dolazio je i u Jastrebarsko, a razlog njegovog dolaska bila je jedna žena koju je simpatizirao. Vrijedno je spomenuti da je znao noćiti u jednoj kući u gornjem dijelu Jastrebarskog. Ta se kuća nalazila na prostoru gdje je kasnije svoju kuću izgradio kovač Stjepan Dobranić po dolasku u Jasku. Provjerom u Matičnom uredu utvrdio sam da je Dobranić rođen 23. prosinca 1886. u Braslovju. Preminuo je 5. siječnja 1947. u Jastrebarskom. Supruga mu je bila Zlata rođ. Smoković (1896.), a preminula je 4. prosinca 1948. u Zagrebu. Vjenčali su se poslije Prvog svjetskog rata dana 12. veljače 1919. U braku su imali kćerku Nadu (1938. – 1984.).
Nekadašnjem jaskanskom majstoru kovaču Dobraniću je na praksu došao naučnik Josip Lehpamer iz Ruda (1931. – 1992.), koji se oženio njegovom kćerkom Nadom. Josip i Nada su braku imali petero djece: Jasnu, Željka, Blanku, Vladu i Zdenku, koji su u današnje vrijeme sa svojim potomcima žitelji našega grada. Jedan od potomaka iz obitelji Lehpamer mi je također potvrdio priču koja se prenosila usmenom predajom: nekad je na prostor gdje je kasnije izgrađena njihova obiteljska kuća (koja je stara 120 godina) znao dolaziti i noćiti ban Josip Jelačić. Godine 1936. na općinskim izborima u Jastrebarskom Stjepan Dobranić je izabran za jednog od odbornika te je bio u upravi općine.
Odakle naziv gostionica banu Jelačiću?
Dolazak bana Jelačića motivirao je vlasnika jedne kuće u Jastrebarskom da po njemu nazove gostionicu. Da bi mogao saznati ime vlasnika kuće koja se nalazila u Jastrebarskom na broju 88, trebalo je po starim arhivskim knjigama u gruntovni provjeriti zapise. Ovom prilikom zahvaljujem Davorinu Kopiću i Đurđici Šeperić rođ. Vinšćak, koji su se potrudili da dođem i do tih podataka. Po dostupnoj evidenciji može se pročitati da je kuća u kojoj je nekad bila gostionica slavnom hrvatskom generalu, vojskovođi, hrvatskom političaru i banu Jelačiću građena u drugoj polovici 19. stoljeća.
U važećoj knjizi od 1. travnja 1888. kuća na broju 88 i dvorište na čestici br. 49 bili su vlasništvo Franje Kovačića. Obiteljska grobnica Kovačić nalazi se na početku ulaza u groblje, u dijelu gdje su sahranjeni nekadašnji utjecajni žitelji Jastrebarskog. Na obiteljskoj grobnici su uklesani slijedeći podaci: Franjo Kovačić (13. srpnja 1819. – 20. studeni 1902.), supruga mu Jelena Kovačić (25. rujna 1823. – 7. siječnja 1905.), zatim njihov sin Stjepan Kovačić (16. siječnja 1845. – 22. studeni 1919.) te njegova supruga Franjica (25. prosinac 1847. – 12. prosinac 1926.).
Stjepan je bio jaskanski trgovac, član privremenog odbora i utemeljiteljni član DVD-a Jastrebarsko 1889. godine. Vrijedan spomena je i podatak kojeg je jaskanski učitelj Milan Zemljić zapisao na svojem predavanju 1930. u Hrvatskoj čitaonici: “Osamdesetih godina 19. stoljeća, uz ovu novu školu na uglu do crkve sagradio je lijepu jednokatnicu Stjepan Kovačić, nakon što je bio porušen tako zvani Turi – pašin grad tj. ogromna drvenjara na putu prema groblju. U njoj su prebivali zvonari Medvedovski.”
Kovačići su bila jedna od utjecajnijih obitelji, a dokaz tome je i ciglana koju su posjedovali početkom 20. stoljeća. Ovdje treba spomenuti i da su 1897. Jastrebarsku ciglarsku udrugu osnovali posjednici Stjepan i Josip Kovačić.

U arhivskim gruntovnim dokumentima upisano je ovo: Odlukom od 22. rujna 1903. na temelju sudske urudžbene isprave od 24. lipnja 1903. na kuću vlasnički je uknjižen Stjepan Kovačić, trgovac, sin Franje iz Jaske. Odlukom od 7. prosinca 1919. na temelju darovnog ugovora od 4. lipnja 1917. i smrtnog lista od 4. prosinca 1919. uknjižuje se pravo vlasništva na Milku Babić rođ. Kovačić i Zoru Vrabčević rođ. Kovačić, obje iz Zagreba.
Odlukom od 4. ožujka 1921. na temelju kupoprodajnog ugovora od 6. prosinca 1920. uknjižuje se pravo vlasništva na kuću br. 88 za korist Lavoslava Kazića i Barice Kazić iz Jaske. Jedna polovina dijela nekretnine kućnog broja uknjižuje se na pravo vlasništva temeljem darovne pogodbe od 28. srpnja 1948. na ime Katice Kazić.


Temeljem kupoprodajnog ugovora od 24. prosinca 1952. uknjižuje se pravo vlasništva na dio Lavoslava Kazića iz Jastrebarskog u korist: Stjepana Hrdalo starijeg, Stjepana Hrdalo mlađeg i Baricu Hrdalo iz Drage na jednake dijelove. Temeljem pravnog rješenja o nasljeđivanju od 19. siječnja 1973. uknjižuje se pravo vlasništva na dio Katice Kazić za korist: Pavla Kazića i Ivice Kazića, oba iz Zagreba. Temeljem pak pravnog rješenja od 15. travnja 1977. uknjižuje se pravo vlasništva na dio Stjepana Hrdalo st. za korist: Barbare Hrdalo i Stjepana Hrdalo ml. iz Jastrebarskog, F. Brezara 8. I na kraju dio koji je pripadao Pavlu i Ivici Kazić temeljem kupoprodajnog ugovora od 15. veljače 1976. za korist: Stjepana Hrdalo, Barice Hrdalo, Verice Adamović i Milorada Adamovića iz Jastrebarskog, Franje Brezara 8 (nekad Jastrebarsko kbr. 88).
Iz ovih podataka je vidljivo da je kuća u kojoj je nekad bila gostionica banu Jelačiću, a kasnije i menza za prehranu početkom pedesetih godina (podatak koji mi je potvrdila naša sugrađanka Ankica Kos koja su tu prehranjivala), najprije pripadala obitelji Kovačić. Nakon toga ju je kupila obitelj Kazić i na kraju Hrdalo. Ove vlasničke odnose sam morao opisati kako bi ponajprije Jaskancima mogao pojasniti koja je to danas kuća u Jastrebarskom. Naravno, radi se o kući nasuprot Centra za kulturu Jastrebarsko sa čijeg je prozora i fotografija iz početka teksta. Sada je jasno da je obitelj Kovačić koja je dala sagraditi tu kuću u čast banu Jelačiću i nazvala gostionicu po njemu.

