Kolumna

Nekadašnji jaskanski atraktivni ugostiteljski objekt

KOLUMNA | Zdenko Vuković - Cena

Istraživač, pisac i kroničar. Novinar našeg radija. Jaskanac.

 

Autobus s prednje strane

 

Autobus sa zadnje strane

 

Unutrašnjost autobusa

 

Dolazak autobusa u Jastrebarsko

 

Ovo je još jedna posebna priča vezana za moj grad u kojem se mnogo toga događalo, ali nažalost sve ono što nije zapisano kao da se i nije dogodilo. Zbog toga još uvijek s velikim zadovoljstvom istražujem, zapisujem i objavljujem za sve one generacije koje će iza nas živjeti, da i oni nauče kako je nama bilo u naše vrijeme. Šteta je da nemamo više starih zapisa iz kojih bi i mi mogli mnogo toga saznati i naučiti. U sadašnje vrijeme često znam čuti „pusti prošlost, okrenimo se budućnosti“. Slažem se, ali primijetio sam da to pričaju upravo oni koji ništa nisu u stanju učiniti za budućnost jer jednostavno nemaju kreativnosti, znanja i naravno želje da nešto postignu kako bi svima bilo bolje. Jednostavno se sakrivaju iza svojeg nerada i posla kojeg moraju odraditi da bi opravdali formu u svojem okruženju. Kad bih sada postavio pitanje „Kaj je to budućnost?“, naravno, mnogi ne bi znali odgovoriti na to pitanje. Njima je budućnost samo osobni interes. Često čujem i riječi „nema se volje“, još kad tome dodate jednu početnu riječ, pametnom je dosta. To je jednostavno nerad, a kaj bi drugo moglo biti?

Krenuo sam s ovakvim uvodom ne da bilo koga prozivam, već da samo pokušam nekima pojasniti da bez prošlosti teško ima i budućnosti. Ovdje isključivo mislim na brojne pozitivne događaje koji su vezani za moj grad i koji su se dogodili u mojem gradu, događaje koji su okupljali pozitivne osobe i društvenu masu. Također, negativne događaje treba spomenuti da se ne bi ponavljali. Naši su preci dali veliki doprinos da mi koji smo život nastavili poslije njih sve nadograđujemo, a brojne osobe u sadašnjosti se varaju jer misle da je svijet počeo s njima.

Anđelko Maček prilikom vožnje autobusa

 

Krešo Cipovec

 

Pogled na terasu ispred autobusa

 

Pogled iz gornjeg dijela

 

Krenimo sad s ovom pričom kako ne bi ostala samo filozofska misao. Godine 2003. u našem je gradu djelovao ugostiteljski objekt u busu. Bio je to pravi londonski bus na kat i naravno, bio je crvene boje. U naš je grad stigao angažmanom dvojice Jaskanaca: bili su to Anđelko Maček i Krešo Cipovec. U tom su busu otvorili kafić, a lokacija mu je bila u ulici Većeslava Holjevca, nasuprot zgrade osnovne škole „Ljubo Babić“. Taj je autobus proizveden 1976., a iz Engleske je dovezen sa vlastitim motorom jer je još uvijek bio u voznom stanju. Prilikom dolaska u Jastrebarsko bio je prava atrakcija. Anđelko i Krešo su ga nekoliko godina i uređivali, da bi u konačnici uz mnogo poteškoća uspjeli dobiti suglasnost gradskih vlasti da ga otvore kao pokretni kiosk. Dobivanjem te dozvole Anđelko i Krešo su imali stvarno atraktivni kafić koji je za mnoge prolaznike bio više nego zanimljiv. Jesu li ti prolaznici i znatiželjnici ikad ušli u taj kafić – to ne znam, ali mlađoj populaciji je to bilo više nego privlačno. Piće ste mogli popiti u donjem i u gornjem dijelu na katu. U donjem je dijelu bio šank, a u gornjem stolovi i stolice. Uz ljepotana iz Engleske bila je terasa koja je podsjećala na autobusnu stanicu. Autobus je bio dugačak preko deset metara, a visina mu je bila oko četiri i pol metra.

Radovi na terasi

 

Radovi na terasi

 

Radovi na terasi

 

Radovi na terasi

 

Ove sačuvane fotografije iz obitelji Maček i Cipovec, kojima se ovom prilikom zahvaljujem na ustupanju istih za ovu objavu, dokaz su vremena kad je taj autobus dvije godine krasio donji dio Jastrebarskog. Vrijedno je ovdje spomenuti i 10. listopada 2003., dan kad je Anđelku Mačeku za otvorenje busa Ivek napisao jednu lijepu pjesmicu.

Vlasnici su se dosjetili da pa su na upaljač tiskali naziv Bus caffe, a na vrećicu šećera za kavu i čaj su tiskali izgled busa. Za ovu prigodu objavljujem i pjesmicu koju su si već spomenute obitelji ostavile za svoju uspomenu i sjećanje na dane kad je autobus iz Engleske bio dio našega grada. Prije nego objavim riječi pjesmice, završit ću onom legendarnom rečenicom „Došao je tiho i ušao u legendu“, a nakon toga je tiho i potajno taj autobus nestao i postao legenda na jedno prošlo vrijeme. Tekst pjesmice objavljujem u izvornom obliku, onako kako ju je prijatelj Ivek napisao Anđelku Mačeku.

Terasa je temeljito pripremana

 

Otisak na vrećici šećera

 

Otisak na upaljaču

 

Stolice i stolovi

Autobus

 

Jednog jutra, vidi čuda;

Bertija se stvori luda!

Svetla straga, svetla spreda,

K’o autobus mi ovo zgleda.

Na Autobusu dva su kata,

Čim ga vidim žeđ me hvata,

Kad vujdem v autobus

Počnem piti kao Rus!

Ne treba mi karta

Jer autobus ne starta.

Nikam mene on ne vodi,

Al’ u njemu meni godi.

Ko tu pije, ko tu plaća,

Pa nemamo ni vozača!?

Za volanom Bumbar stari

Priča Mačku neke stvari.

Kondukter mi vino toči,

Kontrolor me s pivom časti,

E da mi je svakog dana

Piti pod ovakvom vlasti!

A kad jemput vura dojde,

Kad bum vumrl, kad me nebu,

Ak te ne’ko za me pita;

V Autobusu sam na nebu.

Gosti autobusa

 

Gosti autobusa

 

Gosti autobusa

 

Gosti autobusa

 

Tko zna koliko i kakvih bi se pjesmica još napisalo i možda uglazbilo na ovu temu, brojne događaje, zabave i druženja koja bi se bila održavala da je bilo samo malo više volje i razumijevanja. Zbog ovakvih interesantnih i neponovljivih događaja volim svoj grad i građane koji mogu, moraju i trebaju mnogo više nego to pokazuju, cijeniti i vrednovati svoj zavičaj i okruženje u kojem djeluju i žive.

Ljudi čine grad, a da bi on izgledao što ljepše i privlačnije trebamo svi zajedno brinuti i razvijati ga na dobrobit svih nas. Neka nam ovakva jedna priča bude samo dio putokaza i smjera kako i na koji način se naš grad treba razvijati na svim mogućim poljima. Tada nam neće nedostajati i mnogih posjetitelja. Na nama je svima da to u narednim razdobljima pokušamo, a tada ćemo svi zajedno imati viziju razvoja i postati privlačni svima, bili oni na kraće ili duže vrijeme u našem dragom gradu. Svjestan sam da nam mnogo toga još nedostaje da bi bili atraktivni i privlačni kao ozbiljan grad, ali Jasku moramo voljeti.

U veselom okruženju je trebalo i nazdraviti

 

U veselom okruženju je trebalo i nazdraviti

 

Ovu priču ću završiti također još jednom poznatom rečenicom. Pošto sam u svojem dosadašnjem životu mnogo proputovao, upoznao brojne ljude, određene kulture, sportske događaje, turističke atrakcije, znamenitosti pa čak i posebnosti, meni je u mojoj Jaski ipak najljepše i najdraže.

Jaska, 3. prosinac 2019.

Zdenko Vuković Cena

 

* Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Radio Jaske

 

Oznake

Zdenko Vuković - Cena

Istraživač, pisac i kroničar. Novinar našeg radija. Jaskanac.

Slična tema:

Pogledaj i ovo:

Close
Back to top button
Close