Kolumna

Život u jaskanskom dvorcu i oko njega!

2. dio

KOLUMNA | Zdenko Vuković - Cena

Istraživač, pisac i kroničar. Novinar našeg radija. Jaskanac.

 

Ako ste propustili prvi dio priče, svakako prije pročitajte – Dvorac i njegovi ljudi (1. dio)

Ovo je nastavak priče o obiteljima koje su poslije Drugog svjetskog rata stanovale u jaskanskom dvorcu Erdödy, uz zanimljive dječje igre, zgode i nezgode.

Jaskanske obitelji u perivoju Erdödy krajem pedesetih godina

 

Kako bi saznao što više podataka koje bih ovdje mogao objaviti, krenuo sam u istraživanje dostupnih osoba koja se rado prisjećaju dana koje su proveli u mladosti. Najlakše je bilo otvoriti neku temu jer tada priča krene sama od sebe. U početku razgovora sa svjedocima vremena prvo počinje smijeh i tek tada slijedi odgovor „Uh kad je to bilo?“

Sjećanja gospođe Dragice Maček!

Krenula je od strukture stanovanja u dvorcu i to ovim redom: Desno krilo, gdje su kule imale dva kata, gore su stanovali Ištvanići, Ribarići, Šeperi, Žalci i Magdići. Dolje, u prvom stanu jedna obitelj iz Karlovca, zatim obitelji Rade, Idžakovići, Mačeki, vojna osoba sa suprugom Ružom i njihova kćerka, Maša Ćurković i obitelj Kelečić. U sali za ples grofa Erdödyja, obitelj Rubida, a lijevo Kokoteci, Došeni, kasnije Maček i Magdići te obitelj Bartola.

U ostalim su se prostorijama izmjenjivala vojna lica. Ispod stanova su se nalazili podrumi, gdje je u desnom kutu vojska imala skladište za zimnicu i velike kace. U lijevom dijelu ispod su stanari imali drvarne, a to je nekad bio grofov zatvor. Dječje su se igre odvijale po samom dvorcu i u blizini dvorca, a posebno su se bojala tadašnjeg čuvara parka, Petra Vukovića (15. veljače 1910.- 19. listopada 1977.). Petar je bio moj djed i dobro znam da je bio strah i trepet za sve u perivoju.

Gospođa Dragica se prisjetila da je jednom prilikom ženama stanara koje su objesile veš čak prerezao štrikove za sušenje veša. Kad su ga vidjeli znali su vikati „Ide Vukas!“. U perivoju je bila i gospodarska zgrada u kojoj se nekad nalazio „socijal“ i također neki stanari. Među njima su bili Zvonko Tomljenović i sestra Đurđa zajedno s roditeljima te Andrija i Božica Goleš. Andrija je bio voditelj prostorije u komitetu. Pamti ga se po tome da je palio i gasio TV za okupljene gledatelje i djecu krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina.

Brojna djeca ispred dvorca, stoje slijeva u gornjem redu: Velimir, Dunja Šeper, srednji red: -, Zlatko Ištvanić, Verica, -, Mira Žalac, Jelka Žalac, -, čuče: Ivan Maček mlađi, Irena Žalac, -, -, -, -,-, skroz desno u pozadini gospođa Ruža, supruga vojnog lica

 

Stoje slijeva: Ruža s djevojčicom, Dunja Šeper, Zora Bartola s djevojčicom, čuče: Ivan Maček mlađi, Nenad Bartola

 

U toj je gospodarskoj zgradi stanovala i učiteljica Zdenka Milobara čiji je suprug također bio vojno lice. Oni su imali troje djece, a zvala su se Oliver, Jasna i Dubravka. Preko puta gospodarske zgrade uz potok Reka u jednoj je kući stanovala obitelj Kazić. Djeca financijaša Ivana Kazića i supruge Blaženke bili su Velimir, Vesna te Jagoda i Vlasta, koje su u mladosti odlično igrale stolni tenis u STK Jaska. Ta je kuća nekad bila sodara, a kasnije ured poduzeća „Japetić“ da bi se narednih godina ta kuća srušila zbog potreba nove gradnje u Jastrebarskom.

Dragica se prisjetila i prostora na kojem se 1966. izgradio Dom JNA, kasnije HV, a danas je u toj zgradi Glazbena škola Jastrebarsko. Na tom je prostoru nekad bilo poljoprivredno dobro (povrće) na kojem su radili mnogi ljudi u najmu, osim vojnih lica. To je poljoprivredno dobro bilo skroz do „Centrale“, na mjestu gdje su kasnije izgrađene vojne zgrade. O svojoj obitelji Maček Dragica kaže: „Moji su u dvorac doselili potkraj 1953. Brat Ivan se rodio u tim prostorima dvorca, a ja sam se rodila na Rakitovici, gdje smo prije stanovali i to u štali na slamici. U Rakitovici je bila farma goveda i naš je otac Ivan jedno vrijeme bio foringaš jer je na konjima vozio povrće u Zagreb i Karlovac. Sredinom šezdesetih godina na cesti uz Institut prema Črnilovcu je bio bunker u kojem je živjela jedna gospođa s kćerkom. Na ribnjaku su djeca zimi klizala, a mi Mačeki smo imali sreću jer je moj otac znao izraditi sve što je vidio. Tako smo od njega dobili sličuhe (klizaljke), sanjke pa čak i skije. Mali breg za sanjkanje nam je bio ispred dvorca, a veći prema sadašnjoj Glazbenoj školi. Sanjkalo se na cesti od Suda do kuće obitelji Hrdalo jer nije bilo prometa. Pošto u dvorcu nije bilo vode, kišnica se koristila za pranje veša, a za piće se išlo na česmu koja se nalazila ispred Kazićeve kuće, jer je tu bio izvor.“

Slijeva stoje ispred ulaza u dvorac: Ivan Maček stariji i Redžo Saračević

 

Slijeva ispred Breyerove kuće: Ivan Maček, Bravar, -.

 

U daljnjem razgovoru o izgledu Jastrebarskog saznajem da je prije ulaza u šumu Gović bila izgrađena još jedna zgrada za stanovanje koju su zvali „zgrada temelj“, a gradili su ju Ivan Maček i Mato Žalac. U Jastrebarskom su do početka emitiranja Radio Jastrebarskog (1969.) na rasvjetnim stupovima bili montirani zvučnici preko kojih se mještane iz komiteta obavještavalo o novostima. Djeca su se veselila i izletu u prirodu pa za jedan takav u Gović, gospođa Dragica kaže: „Nosili smo domaću hranu (špek, luk), a brali smo kupine i jagode. Improvizirali smo igre pa čak i priredbe koje su stariji morali plaćati djeci kad su ih gledali i sjedili na klupama ispred dvorca. Prisjećam se i dolaska francuske mladeži (izviđači) koja je kampirala u perivoju i nama djeci pokazivala filmove koji su nama bili prava atrakcija.“

Stoje slijeva: Dragica Saračević, Marija Šeper, Stjepan Kunjek, Dragica Kunjek, Ivan Maček stariji, Marija Stanojević, čuče: Dragica Ištvanić, -, Redžo Saračević drži Jasnu Rade, Stanoje Stanojević drži Irenu Žalac, -,-

 

U jaskanskom perivoju, krajem pedesetih, slijeva: Ivan Maček stariji, Ivan Maček mlađi, Dragica Maček

 

 

Kad je bilo slikanje svi su rado pozirali

 

Početne šezdesete, stoje slijeva: Ivan Maček mlađi, Biserka Ištvanić, Mira Žalac, sjedi: Dragica Maček

 

Sjećanja Željka Idžakovića i Irene Krga!

U razgovoru sa Irenom (rođena Žalac) i Željkom teme su se same nametale, a potom su slijedila brojna prisjećanja. Mnogo lakše nam je bilo potražiti odgovore listajući sačuvane foto albume i komentirajući osobe na tim fotografijama. Gospođa Irena je „vratila film“ unatrag i krenula sa svojom pričom, kako su ih roditelji prilikom nestašluka plašili raznim dosjetkama koje su izmišljali na osnovu nekadašnjih dijelova u dvorcu.

Ubrzo se i prisjetila nekih obitelji koje su stanovale u dijelu dvorca. Potvrdila je i sve dijelove iskaza Dragice Maček te kako je vojska djeci davala voće i povrće. Gospodin Željko je sve pozorno slušao i nakon toga je i on započeo iznositi svoje doživljaje oko dvorca, perivoja i bliže okolice. U postojećem bazenu na današnjem ribnjaku se naučio plivati. Kupanja su se u to vrijeme odvijala i kod mlina obitelji Bencetić, kojeg su zvali „Riviera di Benco“, kod mlina Vađine i na vojnom ribnjaku.

Uživanje u prirodi, djeca slijeva: Biserka Ištvanić, Ivan Maček mlađi, Zlatko Ištvanić, Dragica Maček, leži: Novka Bartola

 

Slijeva: Risto Bartola i Barica Maček

 

U žitnici je vojska imala magacin (skladište) koji je bilo čuvan, a neke su obitelji iza toga skladišta hranile i svinje. Jednom prilikom je Branko Rubida u vojnom skladištu vidio gume za kamione i odmah je krenula akcija da zračnice djeca prisvoje kako bi im služile za kupanje. Ponosno su ih nosili na vojni ribnjak, dok ih nije otkrio zastavnik Dugonjić. Nakon toga je za svako dijete krenula obiteljska kazna.

Zatim se Željko prisjetio guste šumice prema Črnilovečkoj cesti gdje su djeca provodila vrijeme i koristila igračke iz prirode. U perivoju se jedno vrijeme nalazilo i odbojkaško igralište, a na nogometnom igralištu koje se nalazilo na mjestu današnjeg Šumarskog Instituta kroz drvene pukotine su djeca ulazila na igralište.

Daljnja sjećanja mojih sugovornika kažu da je nekad umjesto mosta za Cvjetno naselje preko potoka bila brv (jača daska ili greda) kojeg je odnijela voda. Poslije toga je izgrađen most za Cvjetno naselje, koje se ispočetka zvalo Radničko naselje. Mještani Jastrebarskog su nekad to naselje zvali i ulica vječitih dužnika (zbog kredita koje su podigli za gradnju kuća). Pamte se i ratne igre protiv djece iz Cvjetnog naselja i djece vojnih osoba. Njihov je vođa tada bio najstariji među njima, Zlatko Ištvanić. Od zgoda se prisjetio i dječjih borbi u vojnim kacama i brojnih navijača izvan kaca. Ivanka Idžaković je super boksala i mnoge je muške znala istući.

Cvjetni korzo kroz Jasku početak šezdesetih godina, Ivanka Idžaković jaši na konju

 

O svojoj obitelji Željko je rekao: „Moj je otac rodom iz sela Golubovac kod Hrvatske Kostajnice i zvao se Stjepan (1919. – 1968.). U Jastrebarsko je došao poslije Drugog svjetskog rata iz križnog puta (bio je domobran). Po struci je bio brijač. U Jastrebarskom se zaposlio kod obitelji Medvedovski, a kasnije je radio samostalno u svojem lokalu. S majkom Slavom (1920.-2015.), koja je iz Pribića i djevojački se prezivala Bucković, vjenčao se nedugo nakon upoznavanja. Iz toga su se braka rodili sestra Ivanka, sestra Ankica i ja. Početkom šezdesetih godina u Jastrebarskom su se počela davati gradilišta i mi smo izgradili obiteljsku kuću u Okićkom naselju gdje i danas živimo. Uz nas je i nekoliko susjeda iz dvorca također izgradilo obiteljske kuće i u današnje smo vrijeme s njima u dobrim odnosima.“

Ovdje treba spomenuti i podatak da je Stjepan Idžaković bio veliki zaljubljenik u nogomet i zagrebački Dinamo. Postao je i povjerenik Dinama za Jasku. Jednom prilikom na radio aparatu je s Dušanom (lugar iz Čabdina) pozorno slušao utakmicu između Dinama i Crvene Zvezde iz Beograda. U toj je euforiji zaboravio maloljetnom sinu Željku dati pripremljenu hranu i Željko je ostao gladan zahvaljujući toj nogometnoj utakmici.

Sačuvana fotografija Dinamovog povjerenika Idžakovića, Dinamo 1961. Stoje slijeva: Gordan Irović, Josip Šikić, Željko Matuš, Vladimir Čonč, Mirko Stojanović, Milorad Jovičić, Balopera (???), Ivan Šantek, Vlatko Marković Čuče: Dragoljub Blažić, Ivica Cvitković, Rudolf Belin, Željko Perušić, Slaven Zambata, Zlatko Haraminčić, Stjepan Lamza

 

Utakmica 18. kolovoza 1952. „Debeli-mršavi“ kraj parka na nogometnom igralištu u Jastrebarskom, ekipa mršavih, slijeva: -, Stjepan Idžaković, -, Ivan Feć, Nikola Lukiček, Zvonimir Bajda, -, -, Matija Crnković, -, Sečić, Vladimir Lehpamer

 

Dalje zajedno s Irenom, Željko nastavlja kako su u Goviću djeca išla sakupljati žir za svinje, točno su znali gdje je brijeg kupina, zatim u kojem dijelu su jagode, ribizli, dobre jabuke, bijele šljive, trešnje i orah u susjedstvu, a kod dvorca uz puteljak je bilo i borovnica. Ispred dvorca je bila jedna žila bora koja je djeci služila kao igračka, a odraslima kao klupa za sjedenje i odmor.

Početkom i sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća je slijedilo i razdoblje iseljavanja obitelji iz desnog krila, a u lijevom su još neki ostajali nešto duže dok im nije bilo riješeno stambeno pitanje. Bilo je to već vrijeme kad je gospođa Zora Rade imala TV prijemnik i na svoj je specifičan način dozvoljavala djeci da gledaju u tu „kutiju“ koja ih je zabavljala i bila „čudo za njih“.  Bilo je i situacija kad su djeca stanara iz dvorca svojatala svoj teritorij i park („Park je moj“) i dosjetila se kako bi mogli prolaznicima naplaćivati prolaz kroz jaskanski perivoj.

Ovo su samo neka od sjećanja nekadašnje djece stanara dvorca u koji bi se kako neki kažu i u današnje vrijeme željeli vratiti i stanovati u njemu.

Djeca ispred dvorca 1965.

 

Sestre Žalac i dječak

 

Zahvaljujem svim dobronamjernim osobama koje su mi za ovu priču dale informacije i ustupile fotografije koje ovom prilikom ovdje i objavljujem.

Zdenko Vuković Cena

Komentari:

Oznake

Zdenko Vuković - Cena

Istraživač, pisac i kroničar. Novinar našeg radija. Jaskanac.

Slične teme:

Zadnje vijesti:

Close
Close